U Srbiji ugledni istoričar gospodin Radoš Ljušić objavio je u „Politici“ – što njegovom smatranju daje težinu glasa režima – tekst čiji naslov veli: „Srbijo, ne veruj Crnoj Gori“.

Gospodin Ljušić je ljut i povrijeđen. Nije mu jasno kako je Crna Gora mogla glasati za Rezoluciju o Srebrenici. Ljušić je, zapravo, ljut zbog svega i na svakoga u Crnoj Gori. U njegovoj interpretaciji Crnogorci – koje on pogrdno naziva „Montenegrini“ – loši su momci. Izdajnička ološ, ne bilo rečeno. Ali Ljušić bolje ne misli ni o našim sugrađanima i rođacima, crnogorskim Srbima. On kaže: „Njegoševo kandilo više se neće nikada upaliti u Crnoj Gori, jer u njoj nema srpske ruke spremne da ga potpali”.

Gospodin Ljušić to poručuje u trenutku dok se Milan Knežević i Andrija Mandić svim silama – ja bih rekao i natčovječanskim naporima – upinju da “vrate trobojku, srpski jezik i ćirilicu”, čak i da u dogovoru sa premijerom Spajićem obave posao etničkog inženjeringa i povećaju broj Srba u Crnoj Gori.

Pa ipak, po Ljušiću, opet ne valja. Šta taj čovjek očekuje od naših sugrađana i rođaka? Da ustaju rano i po vas dan, po ovoj vrućini, pale crnogorska sela širom Katunske nahije?

Gospodin Ljušić predlaže da Srbija “povuče korejsku granicu između dve države”. Šta reći… Sva sporna pitanja, u duhu dobrosusjedskih odnosa, treba rješavati u otvorenom razgovoru. Pa i to.

Ljušićev ton je kultur-rasistički. To je ton spikera wannabe imperije koji Crnu Goru kritikuje što odbija biti kolonija.

Žali se Ljušić: “Ne može ljudski razum da odredi šta je gore u 20. stoleću u srbijansko-crnogorskim odnosima: Božićna pobuna (1918), proglašenje Crne Gore za jednu od jugoslovenskih republika, izlazak Crne Gore iz SRJ (2006), priznanje otcepljenog Kosova NATO snagama sa otvaranjem ambasade Crne Gore u Prištini (2008) i glasanje o genocidu u UN (2024)”.

Vala može. Najgora je srpska okupacija Crne Gore 1918. Sve nadalje posljedica je tog bestidnog i brutalnog čina. Budući da odbija da to razumije, Ljušić ne razumije ništa o Crnoj Gori.

Osim „korejskom granicom“, Ljušić Crnoj Gori prijeti i Albancima i Hrvatima. Koji su, inače, naši sugrađani, dakle jednakovrijedni građani Crne Gore, kao što su to i Mandić i Knežević.

Autor piše: „Ovo je poraz Srbije i Srpstva, a ne poraz Crne Gore; ona je ovo htela. I treba je pustiti da uživa dok joj glave ne dođu Albanci s juga i Hrvati sa severa. Srbijanci bi morali, tada, s cinizmom da posmatraju njenu sudbu, prema kojoj je vodi nemerljiva nezahvalnost prema Srbiji i Srbijancima, kao i Rusiji i Rusima”.

Zašto, za ime Boga, gospodin Ljušić misli da se Crna Gora ne može odbraniti bez pomoći Srbije? Možda zato što se Crna Gora bez te pomoći vjekovima uspješno branila od Turske, koja je Srbiju pregazila? Ili zbog uticaja srpske vojske na odbranu Ostroga – uticaja koji je neprocjenjiv. A takav je jer je nešto manji od uticaja koji je na devet krvavih ostroških dana imala vojska Marsovaca? Ili možda zbog Mojkovačke bitke, tokom koje je cca 10K Crnogoraca od Austrougara branilo cca nekoliko stotinjaka hiljada srpskih vojnika koji su, držeći se savjeta „Ne okreći se, sine“, zapucali na Krf, valjda privučeni hitom „Dođi u Grčku“.

(CdM, foto: Gradski portal)