Tri su osobe napale službenike zaštite Nacionalnog parka Skadarsko jezero.

Dvije su uhapšene.

Onaj koji nije uhapšen je pop, odnosno monah.

On je izvrijeđao nadzornike Nacionalnog parka, jednom od njih bacio telefon u jezero i potom pobjegao sa krivolovcima.

Tužilaštvo je saopštilo da u popovom, odnosno monahovom ponašanju nije našlo elemente krivičnog djela, pa će vidjeti šta će s njim. Ništa, dakle.

Što je apsolutno u duhu stvarnosti, u kojoj Srpska pravoslavna crkva vlada Crnom Gorom i stoji van Ustava i zakona.

Kao i u duhu Temeljnog ugovora, koji je, pominjem tek da ne bude zaboravljeno, potpisao Dritan, a kojim je predviđeno da država Crna Gora, pa ni njeni represivni organi, nemaju nadležnost nad objektima SPC, niti onima koji u njima borave, osim ako to ne dozvoli sama SPC.

Ako vam nije jasno šta je ovdje problem, dozvolite da vam pomognem. Koliko ujutro otiđite sa dva prijatelja u najbližu vam banku. Neka oni tu banku opljačkaju. Dok oni kradu, vi službeniku obezbjeđenja opalite dva šamara, pa mu uzmite telefon i slomite ga. Sačekajte da vidite šta će se desiti: ima li u vašem ponašanju elemenata krivičnog djela.

Ovo je počelo još za vrijeme DPS-a: i tada je SPC bila eksteritorijalna. Kao što je eksteritorijalan bio i DPS: ni za jedne ni za druge nisu važili zakoni Crne Gore.

Nastavila je tako što je Krivokapićeva vlada sastavljena u manastiru, gdje je vladu izdiktirao Amfilohije.

Ako nekome nije jasno, država Crna Gora se crkvi poklonila još na Rumiji. Da se manje kralo, možda i ne bi. Ali ne možeš svojim lopovlukom svakodnevno slabiti i obesmišljavati državu, a onda braniti državu kada je Amfilohije ismije. U konačnici, i DPS-u i Amfilohiju odgovarala je što slabija država.

Kada je Amfilohije postavio limenu crkvu na Rumiju, napisao sam da je on neobično blag i tolerantan čovjek. Zašto? Da je htio, mogao je svoju limenu konstrukciju postaviti na vrh Skupštine Crne Gore. I niko se ne bi usudio to ukloniti. Pa ipak, Amfilohije to nije učinio.

Zulum je kao svijeća: što jače gori, brže dogorijeva. Čak i kada je svijeća crkvena.

Kad-tad, prije ili kasnije, a očito kasnije, sjetićete se partizana.

Svaka im je bila sveta.

Budući da je ovdje sve jasno, samo ima mnogo onih koji se pretvaraju da im jasno nije, jer im je to u interesu, završićemo ovu crticu o bijedi države dobrim bosanskim vicem.

Gledao đed, iz dana u dan, unuka kako od zore do ponoći sjedi u sobi i igra vide igrice. Jednoga dana djed uđe u unukovu sobu, sjedne kraj njega i kaže mu:

„Znaš, sine, kad sam bio tvojih godina… Društvo i ja odemo u Trst. Nađemo javnu kuću. Odemo na sprat, kod cura. Onda se spustimo do šanka. Popijemo sve što su imali. Kad su pokušali da nam naplate, prebijemo ih i odemo“.

Sluša to unuk i misli: vidiš, vidiš, to je ipak bolje od video igrica.

Poslije desetak dana, unuk ode na put. Vrati se sav u gipsu i modricama.

„Šta je bilo“, pita ga đed.

„A ništa… Uradio sam isto kao ti onomad. Ali su nas prebili i uzeli nam sve pare“.

„Dobro sine… A sa kim si ti išao u Trst“, pita đed.

„Sa Centrotransom (sarajevski autoprevoznik, op.a.)“.

„Aha… A vidiš, đed je bio sa partizanima“.

Hoću vam reći… Jeste li čuli za nauk: cuius regio, eius religio – čija je zemlja, njegova i vjera?

Važi i obratno: čija vjera, njegova i zemlja.

(CdM/foto: Autnomija)