U svojoj sam sobi, u naselju Dobrinja. Prozor se trese. Zidovi podrhtavaju. Iz kasarne JNA u Lukavici, udaljene od moje zgrade tristotinjak metara vazdušne linije, artiljerija puca na grad.

U kuhinji, majka sluša Radio Sarajevo, ne bi li saznala šta se dešava. U program se javlja general JNA Milutin Kukanjac. Novinar ga pita: zašto vojska bombarduje grad? General odrješito kaže: sad sam zvao svoje u Lukavici, niko ne puca na Sarajevo, u pitanju je gnusna laž.

Bio je to trenutak kada je moja majka, kći oficira JNA, shvatila da vojska koju je čitav život smatrala za svoju nije više njena.

Ovo vam pričam jer vam hoću reći: da, Eshil je bio u pravu – istina je prva žrtva rata.

Čak i u slučaju Sarajeva, kada je grad držan u opsadi a snajperisti i artiljerci ubijali ljude u redovima za vodu i djecu u majčinom naručju, bile su potrebne godine da istina o tome šta se tamo dešava postane neporeciva.

Čak i u slučaju Srebrenice, istina do danas biva osporavana.

Istini treba vrijeme i upornost: bijes ne pomaže. Istina o 5. septembru na Cetinju je jasna i čista, ne vide je samo oni koji neće da vide. Moćna beogradsko-podgorička propagandna mašina radiće svoje: možda će samu sebe ubijediti da je njihova laž nepobjediva. Premijer i ministri će lagati, izvrtati stvarnost kao rukavicu. Vrijeđaće nas, kao što čine od prvoga dana. Proglašavaće nas kriminalcima, švercerima i narko-dilerima. Ništa im od toga neće pomoći. Sve ono što im se može pričiniti kao trijumf njihovog lukavstva, podlosti i amoralnosti, vrijeme će smrviti u prašinu.

Oni su na Cetinju odlučili simbolički obilježiti pripajanje Crne Gore srpskom svetu. I to će, bez obzira na sve, učiniti.

U današnjoj Crnoj Gori, Crkva Srbije je ono što je JNA bila u Bosni, aprila 1992. Crna Gora je već uglavljena u srpski svet u koji će ova vlast, na svaki način, i 5. septembra i svaki dan nakon toga, nastaviti da je gura. Da bi se izbavili iz toga, trebaće nam mnogo više od protesta. Biće to dug i težak proces tokom kojega ćemo istrpjeti mnogo udaraca i još više nepravde.

Je li Mićovićeva svetkovina na Cetinju koje se svetkovini protivi provokacija, je li njen cilj da nanese poniženje srcu Crne Gore? Naravno da jeste: to nije prst, to nisu tri prsta, to je svih deset prstiju u oko. Da li to znači da je, kao reakcija na tu provokaciju, dozvoljeno nasilje? Nipošto.

Protesta mora biti, jer je ispod ljudskog dostojanstva da ga ne bude. Protest, međutim, mora biti miran. Između ostalog jer je samo takav protest dostojan Cetinja i velike ideje koju ono čuva.

Budućnost Crne Gore nije zapečaćena. Ona je još uvijek otvorena. Tu budućnost neće odrediti ni 5. septembar na Cetinju, koji nije Dan D. On to može postati jedino ako dođe do nasilja koje će vlast – a na to čeka kao zapeta puška – iskoristi za obračun sa svojim protivnicima. Da, vlada priželjkuje nasilje. Plan da se Cetinje ponizi od početka računa na violentnu reakciju. Baš zato reakcija ne smije biti takva. Vladini čelnici nasilje, svojim izjavama kojima vrijeđaju građane, planski prizivaju. Ni Krivokapić ni Abazović, koji su povodom 5. septembra zmijski siktali i u javnost prosuli najviše otrova, toga dana neće biti na Cetinju, iako su obojica obećali da hoće.

Nebitno. Oni mogu biti bezočni i besramni onako kako mi nikada ne bismo mogli biti. Ali mi možemo biti mudri, strpljivi i postojani kako oni biti ne mogu. A ne mogu, jer im se žuri da isporuče sve ono čime su pristali platiti svoju vladavinu. Budimo takvi: mirni, strpljivi i postojani i ako na nas bude bačen suzavac i ako nas budu vukli po asfaltu.

Nasilje, treba dobro zapamtiti, koristi samo vladajućima: divlji plamenovi nasilja koje zapale obespravljeni na koncu samo pruže alibi vladajućima da pojačaju vlastito, sistemsko nasilje. Da gušeći plamen uguše sve što je prijetnja njihovoj vladavini.

Crnoj Gori danas ne treba 300 Spartanaca – koji su, ne zaboravimo, na koncu ipak poraženi kod Termopila. Treba joj što više mudrih i odlučnih Atinjana koji razumiju da nema ničeg oštrijeg od uma i ničeg tvrđeg od čovjekove odlučnosti. Crnoj Gori ne treba više martirstva, nego više mudrosti.

Ustoličenje Mićovića na Cetinju, sprovedeno golom silom u ime taštine, neće biti trijumf njegove crkve, nego vječni kamen o njenom vratu. Onaj ko svoj autoritet nameće silom, autoriteta nema. Sveštenik koji je za svoje ustoličenje angažovao čitav državni represivni aparat – čiji djelovi vide u šta gordi pop srlja, ali mu se to ne usuđuje reći – trajno se rastao sa Hristom.

Vi koji ste protiv ustoličenja na Cetinju ustali ne smijete sebi dopustiti bijes, ne smijete sebi dopustiti mržnju. Iznad svega, ne smijete sebi dopustiti nasilje. Sve maske su pale, svi glumci su razotkriveni i vi ste, vrijeme će pokazati, u to tvrdo vjerujem jer je apsurdno, već pobijedili. Jedino što vašu pobjedu može dovesti u pitanje je pad u nasilje. Stoga nasilje, ma šta da se desi, ostavite onima koji naivno vjeruju da snaga leži u zgradama, limuzinama, dugim cijevima, ritualima i kićenim odorama.

Ništa od svega toga ne može parirati tihom ali odlučnom glasu koji traži pravdu i usamljenom, malom svjetlu nezaustavljive istine. To dvoje je sve što vam treba na Cetinju.

(CdM, foto: ustupljeno Autonomiji)