Svaki roditelj to zna: autoritet ili imaš ili nemaš. Vrlo je teško – ako je uopšte moguće – objasniti šta autoritet čini, koji je njegov izvor. Ali nepogrješivo znaš ko ga ima.

Ne pomažu batine, ne pomaže vika. Ako moraš viknuti da bi te poslušali, to nije autoritet – tu autoriteta nema.

Autoritet je, u neku ruku, mada ga ni ta slika ne objašnjava, ono: govori tiho i nosi veliku batinu. Ako vičeš i batinom udaraš, vjerovatno će te poslušati – ali ni to nije autoritet.

Autoritet nije strahopoštovanje. On je poštovanje koje je više od straha.

U neku ruku, mada ga ni to ne objašnjava, u politici je autoritet ono što zovu soft power – meka moć. Takva je moć najmoćnija.

Autoritet je moćan, najmoćniji, ali autoritet nije isto što i moć. Milojko Spajić, recimo, nema autoritet, iako ima moć. Demokrate nemaju autoritet. Kao što određeni proizvodi, kako piše na deklaraciji, mogu sadržavati dijelove kikirikija i gluten, Andrija Mandić može sadržavati dijelove autoriteta.

Milo Đukanović je imao autoritet.

Amfilohije je imao autoritet.

Današnji je DPS odlučio da klekne pred Joanikijem, iako on nema autoritet.

Donald Tramp nema autoritet. I on to zna. Zato prijeti i želi da ga se plaše: jer goli strah treba da nadomjesti ono čega nema.

Američka imperija je odustala od meke moći. To je užasna vijest za imperiju – samim tim odlična za sve ostale. Jer, ponovimo: meka moć je najučinkovitija.

Devetnaestog decembra godine 2021. za CDM sam napisao tekst koji se mnogima učinio kao pretjerivanje. Teze iznesene u tom tekstu bile su, međutim, tačne. Zato ću ih sada ponoviti.

Pametni ljudi su – sad će tome već decenije – vidjeli ono što dolazi. Samo je trebalo čitati i ne dozvoliti ideološko sljepilo, izazvano propagandom.

U knjizi »Imperiji: Logika svjetske vladavine – od Staroga Rima do Sjedinjenih Američkih Država« Herfried Münkler, tada profesor političke teorije na berlinskom Humboldtu, piše kako svaka imperija prolazi kroz dvije faze: ekspanzije i konsolidacije, pri čemu je ova druga i takozvana »civilizatorska« faza. U fazi ekspanzije imperij uspostavlja vojnu i ekonomsku premoć, dok u svojoj »civilizatorskoj« fazi svoju moć betonira na političkom i ideološkom polju.

Michael Mann (studirao sociologiju na Oxfordu, predaje na UCLA-i, London School of Economics, Yeleu i Cambridgeu), autor knjige “Inkoherentna Imperija”, u kojoj SAD opisuje kao inkoherentan sistem, a ne stabilnu imperiju, saopštava sljedeću dijagnozu: »Pokazuje se da je American Empire u vojnom smislu div, u ekonomskom parazitski saputnik, u političkom šizofreničan a ideologijski je utvara«. Doista: ima tome već neko vrijeme da nema više nikoga ko doista vjeruje da je Amerika svjetionik demokratije i ovlašteni distributer ljudskih prava. Američka ekonomija zahtijeva posve transparetno otimanje i ideološki neumivenu pljačku, a političko širenje američkih vrijednosti ustupa mjesto vojnom. Američka ideologija je probušeni dolar.

Stoga je, po Münkleru, jasno da Amerika nije uspješno prekoračila Augustovski prag, prelaz sa faze ekspanzije u fazu dugog trajanja. Oktavijan, kojem je 27. godine prije Hrista Senat dodijelio ime Augustus (»uzvišeni«), kada je procijenio da je carstvo napokon čvrsto na nogama, smanjio je broj legija sa 70 na 25 i otpustio 120 000 vojnika – ogromnu cifru u to vrijeme. Istinski konsolidovano i trajno carstvo čuvaju njegova ekonomija, politika i ideologija, ne gola vojna sila.

Iz perspektive ljudi u bivšoj Jugoslaviji, trenutak kada se činilo da je Amerika najbliža tome da prekorači Augustovski prag desio se osamdesetih godina 20. vijeka, tik prije najveće američke pobjede – one nad Sovjetskim Savezom.

Toga se moja generacija odlično sjeća: bili smo djeca u olimpijskom Sarajevu i često smo koristili riječ: američki. Ta je riječ u našem govoru značila »savršen, najbolji na svijetu, i ja želim takav«. Sa američki/e se odgovaralo na dugačak spisak pitanja: od »je li film koji igra u kinu Dubrovnik dobar?« do »sviđaju li ti se moje nove adidaske?«.

Istovremeno, do iznemoglosti smo prepričavali vic koji je govorio da se filmovi dijele na dobre i ruske.

Ne, mi nismo bili nesvrstani. Željeli smo najbolje: željeli smo da i naši životi budu američki. Do osamdesetih godina, Amerika je ideološki osvojila teritoriju Jugoslavije. Naše dječije igre sa riječju američki bile su benigna manifestacija ideološkog trijumfa “zapadnih vrijednosti” u bivšoj Jugoslaviji. Onu malignu imali smo priliku vidjeti na početku rata u Bosni, kada su građani Sarajeva, dok su im bombe padale na glave, tvrdo ubijeđeni u pravednost, više: savršenost demokratskih zemalja, jedni drugima objašnjavali da rat u Bosni, kada je već počeo, ima pod hitno i završiti, jer ga »Zapad i Amerika neće dozvoliti«. U tom trenutku bilo je jasno da Zapad za nas, kao i ostale »neslobodne narode koji sanjaju demokratiju« funkcioniše kao agent velikog Drugog. Stotine hiljada ljudskih života kasnije, Amerika će, prekinuvši rat i nametnuvši mir, potvrditi svoj status onoga što postavlja našu stvarnost, upravlja njom i garantuje uspostavu mira i pravdu, ukratko – održanje simboličkog poretka u kojem je Zapad dobronamjerni civilizator koji će okončati naše plemenske mržnje i postepeno nas učiniti sličnim sebi: američkim.

Vratimo se na Münklera. Njegova je – očito tačna – procjena bila da je Amerika, nepovratno, imperija u silasku. Njeno mjesto velike imperijalne sile Zapada, koju je Amerika naslijedila od Britanije, u Münklerovoj viziji ima zauzeti Evropska Unija. Sa tim se već nije nužno složiti. Moglo bi, recimo, biti da je velikim imperijama Zapada došao tihi kraj. Kako bilo, naslov posljednjeg poglavlja njegove knjige nosi naslov: »Imperijalni izazov Evrope«. To poglavlje završava riječima: »… imperijalni poreci imaju uglavnom mekane granice u kojima se zahtjev središta za redom postupno gubi. Na mjesto granica stupaju granični prostori. Europa će, ako se ne želi opteretiti i na kraju doživjeti slom, morati preuzeti ovaj imperijalni model određivanja granica. U načelu već sadrži takav poredak, s obzirom na to da se vanjske granice Europske Unije razlikuju od Schengenskih granica, a ove se pak razlikuju od zone eura. Taj bi model trebalo i dalje razvijati kako bi vanjske granice Europe bile istodobno stabilne i elastične. To uključuje utjecaj na periferiju koji više sliči imperijalnim odnosima nego odnosima među državama. Budućnost Europe dakle neće moći bez posudbi od modela imperijalnog poretka«.

Periferija prema kojoj treba vršiti imperijalni uticaj, o kojoj Münkler govori – to smo, naravno, mi.

Zašto Münkler možda ne griješi u vezi Evrope? Zato što je, barem ovdje, meka moć EU nesporna. Zato što građani Crne Gore u ogromnom postotku EU vide kao obećanu budućnost. Zato što EU ovdje još uvijek ima autoritet koji, za razliku od Trampa, ne mora braniti tantrumima i mahanjem batinom.

Na stranu to što gravitacija uvijek pobijedi. Na stranu najstarija, praktično vječna utjeha malih, kakvi smo mi: sve će pasti.

(CdM)