Smutna su vremena, sve u zemlji ključa, niko ne zna šta donosi sutra. Pa ipak, u moru grozomornih informacija, najpotresnija je ona o ženi iz Bara koju je do smrti pretukao muškarac sa kojim je živjela. U novinskim izvještajima istaknuto je kako je žrtva bila “majka troje maloljetne djece”. Tako patrijarhat voli: jest grozno što je ona mrtva ali je, eto, najtragičnije što su djeca ostala bez majke. Tragedija bi, da prostite, bila ništa manja i da žena nije rodila djecu.

Donio bih zakon, propis, odredbu, pogrešnu, moguće, u ponekom slučaju, ali generalno mudru i ispravnu – da se žene koje ubiju muža ne hapse. Da im se na ruke ne stavljaju lisice i da se ne vode u zatvor. Nego da im za empatiju istrenirani policajci koji vrše uviđaj operu suđe i veš, skuvaju kafu, pa sjednu i popričaju sa njima. Jer zlostavljanje koje pretrpi žena na Balkanu, prije nego što u sebi vrisne “Ne mogu više” i u krvi potopi pakao u kojem je živjela, oslobađa je svake krivice.

A pakao se na njih spušta rano, kao jutarnja rosa po kipovima djevica u vrtu: još u djetinjstvu.

Podaci o seksualnom nasilju nad djecom koje vladini uredi s vremena na vrijeme objave nisu drugo nego užas iskazan brojkama. Zapanjujući je broj ženske djece koju seksualno zlostavljaju očevi ili najbliži rođaci. Zvanične brojke u ovakvim slučajevima treba pomnožiti sa tri. Ili nekim većim brojem. Jer koliko djece se ne usudi govoriti o toj specifičnoj formi očinske ljubavi? Brojka do koje množenjem i sabiranjem dođemo govori da incest i silovanje djece ovdje nije eksces, nego način života. Isto govore i brojke o silovanju odraslih žena, uključujući tu i silovanje u braku, za koje slijepi zakon i ne zna, zbog čega ono nije manje stvarno.

Muškarci koji su odrastali gledajući jugoslovenske filmove i ne mogu drugačije. Ima li, za ime Boga, nečeg gadnijeg od jugoslovenskih filmova? Naprežem se, evo, danima, ali se ne mogu sjetiti niti jednog glamuroznog ženskog lika u jugoslovenskoj kinematografiji. Samo jednog reditelja koji bi, makar kao pervertit, za promjenu bio zainteresovan za svoj ženski lik. Dajte mi samo jednu ženu koju je neki ovdašnji reditelj snimao fasciniran njenom ljepotom, makar na perverzni način na koji je Hitchcock snimao svoje plavuše. Samo jednu ženu koju bi reditelj snimao onako kako je Hitchcock snimao Kim Novak u Vrtoglavici, toj briljantnoj studiji o muškoj želji. Možda jedino Šorak, koji je u “Oficir s ružom” tako snimao Kseniju Pajić.

U engleskom jeziku postoji riječ za to: gaze, i označava pogled onoga koji je fasciniran, ushićen, recimo nečijom ljepotom. Mi imamo problem da to prevedemo. Mogli bismo reći zuriti – što, dakako, ima negativnu konotaciju, i ni približno ne znači isto. Gaze o kojem govorim bi u feminističkoj teoriji, dakako, bio male gaze, koji je i sam forma nasilja nad ženama. To razumijem i ne tvrdim suprotno.

O drugom vidu nasilja je ovdje riječ. Sjetite se kako su jugoslovenski reditelji snimali seksualni čin? U tim scenama nema ničeg erotskog. To liči na snuff, to je seksualni delikt. To i nisu filmovi, to je video-uputstvo za silovanje. On je zgrabi, baci, pritisne, potom ostavi na podu, kao prljavu krpu. Svako dijete koje je gledalo te filmove mora imati traume. Ja sam imao. Kusturicu prezirem još otkako me je kao dijete otac odveo da pogledam “Otac na službenom putu”. “Scena seksa” između Mikija Manojlovića i Mire Furlan je ultimativni horror.

No što ćeš… Najbolje čemu se žena u jugoslovenskom filmu mogla nadati bilo je da će je silovati Miki Manojlović, a ne Pavle Vujisić ili Čkalja. Ili da će, u komunističkoj verziji rodne ravnopravnosti, partizanka poginuti zajedno i ravnopravno sa drugovima, ili sa drugovima dobiti tifus, kao Milena Dravić u Neretvi.

Najgore je, ipak, prošla pomenuta Mira Furlan. Količina zlostavljanja i iživljavanja kojem je ona bila izložena u jugoslovenskoj kinematografiji učinila bi da se i De Sade, da je naš savremenik, sažali na nju. Možemo zamisliti: markiz u trenucima koje je uprava zatvora rezervisala za društvene aktivnosti, u TV sali, okružen zlikovcima najgore vrste, ubicama i sjecikesama kojima je nepoznat i sam pojam estetika, markiz, kažem, u tom brlogu rusoovskih jedinki koje su rođene slobodne ali će, srećom, čitav život provesti u lancima, gleda filmove sa Mirom Furlan.

Suze mu idu na oči dok posmatra kretene koji je siluju, tuku i ponižavaju. Markiz je zgrožen tom banalizacijom sadizma. On se povlači u svoju tamnicu i tamo ispisuje roman o glumici koju šminkeri i kostimografi neprekidno nagrđuju, reditelji snimaju sa kombinacijom zadihanosti i prezira, glumci fizički zlostavljaju, a ona je uprkos tome seks simbol u zemlji u kojoj živi, jer muškarce u toj zemlji ženska ljepota koja nije uvaljana u blato, pa čak i čista posteljina, čine trajno seksualno nemoćnim.

Možemo li uopšte zamisliti šta bi jugoslovenski reditelji učinili od Ingrid Bergman, da im je kojom nesrećom dopala šaka? Obukli bi je u crninu, izbili joj dva-tri zuba i poslali je u neko crnogorsko ili bosansko selo da tamo motikom okopava njivu. I nju, i Kim Novak uvalili bi u blato do koljena, a u kadar sa njima ulkrasili i volovima upregnutim u plug.

Šta bi oni radili sa Merilin Monro? Pretvorili bi je u kafansku pjevačicu, popeli na sto ukrašen kockastim stolnjakom, pa utjerali u prljavi WC da je tamo napastvuju pijane kamiondžije sa kojima gledalac saosjeća, jer su imali naporan život. I jer su dobri ljudi, ali su malo teški kad popiju.

Sve bi to od Vardara pa do Triglava izazvalo potop vlažnih snova i erekcije uspravne i ponosne kao prvomajska štafeta.

Od takve kinematografije do nasilja koje će ženu otpremiti u bolnicu, a odatle na groblje, jedan je korak.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)