Značaj krize nemoguće je precijeniti. Posve je moguće da je, od svih darova koje je Bog dao ljudima, kriza najvrjedniji. Jer ona, kriza, instrument je, procedura je istine.

Da nije krizâ, čovjek ne bi ni saznao ko je, od čega je i sa kim živi.

Kao što je opštepoznato – ili bi tako moralo biti – mi Grci izmislili smo sve. Izmislili smo čak i razmišljanje. Jedan od naših, Heraklit Mračni, veli tako da „rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima“.

Kriza je forma rata. Stoga: kriza je otac svemu, svemu kralj: jedne je razotkrila kao ološ, druge kao smjele; jedne kao robove, druge kao slobodne.

Na ovaj ili onaj način, kriza u koju je Crna Gora zapala prije dvije godine – i koji mjesec – približava se svojemu kraju. Laži se tope kao maska što pokrila je lice glumca, pod svjetlošću i vrelinom avgusta.

Još samo malo i ni najpostojanija hulja među vama neće biti u prilici sricati dobro naučeni tekst isprike za svoje svaštočinstvo, bestiđe i izdaju. Predstava se može nastaviti, no nema u publici više nikoga ko bi povjerovao u banalne replike koje, praćene pompeznim gestama dostojnim najgoreg vašarskog Šekspira, izgovara provincijska teatarska trupa na bini. Još malo i u publici više neće biti nikoga naivnog, nikoga ko ne razumije opscenu prirodu vaše igre.

„Jer hladni su kolači pogrebni
Za svadbene još bili stolove“.

Još malo. Još tren, takoreći, i u publici neće biti nikoga osim saučesnika.

Za sada, oni još uvijek igraju svoj bijedni, odveć bijedni komad. Koji je, tvrdili su, govorio o osvajanju slobode.

No veo je podignut sa nakaznog, prevarnog lica vlasti crnogorske. I nema više ničega, nema više nikoga, nema više niti jedne laži i podlosti što mogli bi je se dosjetiti kvarni ljudi ili zli bogovi, ničega što moglo bi održati iluziju.

Crnogorska je vlast osvojena na sili, laži i prevari, osvojena za laž i prevaru. Kad uzvikivali su „pravda!“, mislili su „osveta“; kad rekli su „sloboda!“, mislili su „ropstvo“; kad kleli su se istini, najbezočnije su lagali.

Crnogorska je vlast oteta na laž i prevaru. Ta je vlast antizapadna, antievropska i antidemokratska. U šta god da se zaklela, ta je vlast na drugo smjerala.

Sada je, napokon, žamor onih ponesenih lažnim obećanjima utihnuo. Lažov je sam na bini: sam, sa svitom svojih laži. U vladu neće Albanci. U nju neće Bošnjaci. Tu vladu neće Amerikanci, čija je ambasada u Podgorici koliko juče saopštila da uzurpatore što spremaju se preuzeti Crnu Goru neće prihvatiti. Iz Brisela stigao je glas: takva će, lažna vlada, biti izolovana, onako kako su nekoć od svijeta bili izdvojeni stanovnici leprozorijâ.

Igrajte. Ta igrajte vi svoju predstavu. Oglođite i zadnju kosku što za nagradu će vam baciti vaš reditelj. Naklonite se svima koji spremni su aplaudirati vašem bestiđu. Držite se zajedno. Stegnite jedan drugom ruke. Još jedan naklon, molim. Jer ništa ljude ne vezuje tako čvrsto i potpuno kao zajedničko zlodjelo. Neka vas. Uživajte u gnusobi i sramoti onoga što činite: ječite od zadovoljstva.

Bravo, bravo, bravo! Takav gadluk, uistinu, odavno nije viđen.

Ne dajte se omesti. I neka vas ne brine to što ti premijer nisi.

Neka vas ne brine to što vi vlast niste.

Uživajte, zaslužili ste. Jer taj spektakl mizerije kruna je vaše karijere.

„Život je samo sjena što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat i ne čuje se više. On je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“.

(AntenaM, foto: Portalanalitika)