Što reklo Zabranjeno pušenje: „Pamtim to kao da je bilo danas, kad je babo Atif otišo od nas“.

Dakle: pamtim to kao da je bilo danas, kada je Predsjednik Milatović rekao da bi Crna Gora mogla zatvoriti sva poglavlja već 2026. Bilo je to u oktobru prošle godine. Evo: https://www.slobodnaevropa.org/a/milatovic-predsjednik-evropska-unija/32619561.html

I opet: što bi reklo Zabranjeno pušenje: „Al prođe otad 13 Bajrama a babo Atif se ne vrati k nama. Kažu da ga je kod Hadžića satro voz”.

Ne prođe od one predsjednikove 2026. niti jedan Bajram, nego prođe mjesec, a ulazak u EU bješe pomjeren za 2028. Evo kako nam je rečeno u novembru: https://www.cdm.me/politika/premijer-slovenije-sa-milatovicem-optimisti-da-je-moguce-da-crna-gora-postane-clanica-eu-i-2028-godine/

Prođoše od tad samo dva mjeseca, a rekoše nam da ulazimo, ipak, tek 2030. Evo: https://gradski.me/gradisnik-crna-gora-da-odradi-posao-i-udje-u-eu-2030/

Dok stigne 2030, u EU ćemo, po optimističkim procjenama, moći već 2175.

Da je TV serija, odavno bi i najglupljem dosadila. Da je reklama, odavno bi podesio da ti ne iskače u facu kad uključiš YouTube. Da je novina, prestao bi je kupovati prije dvije decenije.

Ali standardi nigdje nisu tako niski kao u politici: naročito u „visokoj politici“.

Stoga se šuplja priča bez imalo inventivnosti, bez imalo truda da se šupljost prikrije, nastavlja u beskraj. Svaki put, dakle, nakon sastanaka naših političara sa evropskim kolegama čujemo iste, ali bukvalno iste replike.

ONI: „Mi smatramo da je budućnost Crne Gore te Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji. Snažno podržavamo članstvo vaše zemje u EU. Vaše vlasti ohrabrujemo da nastave sa reformama nužnim za odblokiranje procesa integracija“.

OVI NAŠI: „Izražavamo odlučnost na našem evropskom putu. Obećavamo intenziviranje reformi. Biće preduzeti odučni koraci na jačanju vladavine prava i pravne države. U sklopu toga, biće poduzete brojne antikorupcijske akcije, koje će iznad svega biti inkluzivne.“

I tako četvrt vijeka.

Za to vrijeme, Monica Lewinsky je blagoslovila Billa Clintona; ovome se dopalo pa je bio i kod Epsteina, na onom ostvu za slavne i bogate; Hillary Clinton je zamalo postala predsjednica Amerike; Britney Spears odbila „Umbrella“, pa tu pjesmu umjesto nje snimila Rihana; ubio se Chester Bennington, ubio se Chris Cornell; promijenila se tri Jamesa Bonda; Barbie, lutka koju naši roditelji nisu htjeli kupovati našim sestrama jer je kapitalističko smeće koje djevojčice uči da budu tek podatni objekat male gaze-a, postala simbol nekakve emancipacije od nečega; napalo Svjetski trgovinski centar; srušilo Sadama, srušilo Gadafija; demokratija nastavila da se širi svijetom, što je u kameno doba vratilo Siriju, Libiju, Jemen i još poneku zemlju; posječeno pola Amazona; Amerikanci bombardovali Beograd jer je ovaj pravio Veliku Srbiju; Amerikanci pomažu Beogradu da napravi Veliku Srbiju; ubijanje civila i djece u Gazi postalo moralni imperativ za zapadnu političku elitu; It’s a Wonderful World, što rekli Frank Capra i Sachmo Armstrong – „Svet je lep kada sanjamo“, što bi rekao Kiki iz „Pilota“; Nicku Caveu umrla dva sina; čovjek kojem su uhapsili sina jer je mali radio za narko kartel novinarima rekao: „Imam tri sina, ko dvije zlatne jabuke“; bila Korona, otišla Korona; mobilni telefon postao ekstenzija ljudskog tijela, važnija od ćune; čovjek koji je građanima poručivao da piju varikinu i tako ubiju virus bio predsjednik Amerike; čovjek koji ne zna đe se nalazi, kako se zove i je li došao ili pošao postao predsjednik Amerike; Velika Britanija napustila Evropsku uniju; Rusija napala Ukrajinu; Trumpovi ideolozi govore kako Putinu treba dati i Njemačku; napravilo vještačku inteligenciju zbog koje će u sljedećih deset godina trećina čovječanstva ostati bez posla… a naši i EU političari i dalje, kao da se ništa – ne za to vrijeme, nego nikad – nije desilo, i dalje drve o evropskim integracijama i procesu proširenja. I čine to istim riječima, jer im je mrsko promijeniti jedno slovo bullshitinga kojim nas anesteziraju.

Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Pregovore sa EU je zvanično otpočela 29. juna 2012. godine. I za četrnaest godina nije stigla – nigdje. Kao, prije Crne Gore, ni Turska.

Da se podsjetimo kako je priča išla.

Najprije postaneš država-kandidat. Godinu, dvije, tri, političari drve o “istorijskom uspjehu” koji su postigli. Svuda kače zastave EU – a najviše tamo gdje najviše kradu. Onda primaju posjete iz EU. Kad god nešto govore, spominju “evropsku perspektivu” i, obavezno, “evropske vrijednosti”.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda otvoriš pregovore. Političari drve isto, ali je retorika još optimističnija, na momente euforična. Stičeš utisak da samo što nisi ušao u EU. Stižu neke pare iz EU fondova. Tu se malo muti i krade, pa se proevropska retorika još pojača.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda se, poslije deset-petnaest godina, otvori neko poglavlje u pregovorima, a neko privremeno i zatvori. Svako malo stižu informacije da “EU osjeća zamor od proširenja”. Ne da nam ući Orban, ne da ući Makron. Tu i tamo pobijede nekakvi desničari, pa se onda govori o krizi EU i obustavi procesa proširenja, koje je ionako odavno obustavljeno. Zvaničnici EU neprekidno ponavljaju kako je sve do zemalja kandidata, koje nisu odradile “domaći zadatak”. Onda stignu vedriji tonovi: članica EU moglo bi se postati već za pet godina. Onda prođe tih pet godina. Pa opet zamor od proširenja. Pa onda opet optimizam: nova vlada kao prioritet ima “EU agendu”, punopravno članstvo moguće već za pet godina.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda umreš.

To što si mrtav nije razlog da ne budeš optimista. Dva su osnovna uzroka širenju optimizma u prirodi: podmuklost i glupost. To znači da je količina optimizma u prirodi stalna i nepromjenjiva.

Postscriptum. Nisam euroskeptik. Naprotiv. Sebe smatram Evropljaninom. Evropska kultura moja je kultura: ona je moj istinski zavičaj. Dok su se današnji lideri Crne Gore zaklinjali Putinu, ja sam, onoliko koliko čovjek koji piše, u svoj svojoj nemoći može, činio sve što sam mogao da Crna Gora doista postene dio EU. Ali…

Oni stari oko i preko pedeset sjećaju se kako smo se kao djeca igrali partizana i Nijemaca. I niko nije htio da bude Nijemac. To bi vazda zapalo najslabije, koje bi oni jaki primorali na to. Sad je to drugačije: sad bi svi da budu četnici, a partizan se bude po kazni.

Danas su, osim što su četnici, svi i za EU. Crnu Goru na putu evropskih integracija predvodi Andrija Mandić, a uskoro će mu se u evropskom liderstvu pridružiti Milan Knežević.

Da bi se igra nastavila, neko je, onomad, morao biti Nijemac. Kao što danas, u ovoj igri, neko mora držati kontru Putinovim eurofilima iz crnogorske vlasti.

Inače bismo imali jednoumlje. A jednoumlje, niti jedno, pa ni ono proevropsko, ne valja. Je li tako, hvala, tako je.

(CdM/foto: Autonomija)