Kažu da su stari Crnogorci bili zgroženi i zgađeni kada se pojavilo vatreno oružje. Navodno su rekli: sada najgora fukara može ubiti najboljega junaka. Možda ta anegdota nije tačna, ali je svakako istinita. U borbi prsa u prsa šanse fukare da ubije junaka zanemarive su. Ali, hitac iz zasjede…

Ostaće nepoznato šta bi stari Crnogorci rekli o internetu, na kojem fukara svakodnevno cipelari čestite ljude. To se zove javno mnenje. To znači da se slobodno, pritom često i anonimno, laže o drugim ljudima. Sve ono što fukara nema smjelosti čovjeku reći lice u lice, reći će mu na internetu.

Poenta blaćenja ljudi na internetu identična je poenti blaćenja ljudi u mainstream medijima. Nije nužno ništa dokazati. Dovoljno je izazvati sumnju. Sustavno blaćenje osobe ili institucije, gomilanje insinuacija i laži, nužno će uroditi plodom. Ako nekoga u dužem vremenskom periodu pominjete u negativnom kontekstu, nesumnjivo ćete nanijeti štetu njegovom ugledu. O tome na umjetnički uvjerljiv način govori film „Sumnja“ reditelja Džon Patrika Šenlija. Igraju Meril Strip, Filip Sejmur Hofman i Ejmi Adams. Poledajte: sjajan je.

U jednoj sceni tog filma dat je precizan opis sustavne denuncijacije na medijskim platformama. Zamislite da je nečiji ugled – jastuk. Uzmeš taj jastuk, popneš se na krov zgrade, ugled rasporiš, a onda oštećenog pozoveš da po zakonima koji definišu rad medija, sa tla, dok ga nosi vjetar i raznose životinje, pokupi svo perje koje si rasuo. I tako obnovi svoj ugled.

Sve ovo rečeno je povodom članka koji je medijska priprema ukidanja FCJK. Kada režimski novinar i glasilo vlasti iscrtaju metu, sljedeći korak je reakcija takozvanog „sistema“.

Vrlo sam skeptičan po pitanju djelatnosti dijaloga. Bez obzira na argumentaciju, ljudi uglavnom ostaju pri svojim uvjerenjima. Propaganda računa na to. Najefikasnija je ona propaganda koja kuca na otvorena vrata. Ljudi će, prosto, između svih „istina“ najprije odabrati baš onu u koju već vjeruju. Stoga propaganda koja potvrđuje mišljenje ima kudikamo veće šanse na uspjeh od one koja za cilj ima da promijeni mišljenje puka. Još veće izglede na uspjeh ima ona propaganda koja je praktično potvrda predrasuda, straha i mržnje, propaganda koja pruža opravdanje i „viši razlog“ za njih.

Rečeni tekst prvenstveno se obraća onima koji žele gašenje FCJK. Obraća se, međutim, i onima koji bi FCJK branili. Poručuje im da je FCJK nedostojan njihove odbrane. Tekst o kojem je riječ kod prvih kani pojačati mržnju, kod drugih izazvati sumnju. Ništa u rečenom tekstu nije tačno, još manje je istina.

Pripišite ove retke mom antropološkom pesimizmu. Držim da je antropološki pesimizam neprocjenjivo vrijedan u politici i umjetnosti. U umjetnosti, on vas sprječava da zvučite kao budala. Istovremeno, antropološki pesimizam je zdrava osnova političkog djelovanja koja čovjeka sprječava da sebe i druge gurne u katastrofu, kamo po pravilu, praktično neizbježno, vodi optimizam. Ko se kladio da će čovjek na koncu ispasti govno, pare nije izgubio. Vrlina je na ovome svijetu rjeđa od litijuma. I za razliku od litijuma, niko je ne želi. Bez brige: na ovome svijetu, niti jedno dobro djelo neće ostati nekažnjeno.

Gadluk se, sa druge strane, isplati. Ne: za gadluk ne stiže kazna. Gad ubira dividende svoga gadluka.

Svako ko je nakon 30. avgusta riješio da se bori protiv novih vlasti i budućnosti koju su oni namijenili Crnoj Gori – pa tako i ljudi sa FCJK – znao je da ćemo biti javno sramoćeni. Znao je da će medijski stroj pobjednika diseminirati insinuacije, laži i sumnju u nas. Kada se sistem bude osjetio dovoljno snažnim i procijeni da je združena propagandna djelatnost to valjano pripremila, gasiće i hapsiti.

Potpuna transparencija. Ima li, doista, iko u ovoj zemlji ko nije znao da će nova vlast na koncu pokušati ugasiti FCJK? Misli li neko, doista, da neće krenuti na mauzolej? Sve što su učinili – svako je znao da će učiniti. Dakle: to šta će učiniti njihov medijsko-represivni aparat nije nepoznanica, niti je to ikada bila.

Istinsko je pitanje samo jedno: a šta ćete povodom toga učiniti vi?

(CdM, foto: Tone Stojko)