Neko ko nabasa na vijesti iz Crne Gore, a ne zna blistavu istoriju crnogorskog čojstva i junaštva, mogao bi pomisliti kako je to jedna od onih sređenih, dosadnih zemalja, u kojoj ljudi vrijedno rade, poštuju zakone i umiru u dubokoj starosti, u kojoj, sve do kraja, uživaju u visokim penzijama i velikim, ugodnim stanovima. Taj neko mogao bi pomisliti kako nema većih sretnika od nas koji živimo u Crnoj Gori. Jer naši su životi Švicarska, što rekli Dino Merlin i rahmetli Emili Dikinson.

Zaista, šta bi pomislio čovjek koji čita vijest o tome kako se pola Crne Gore pomamilo, jer je država najavila da će ukloniti spomen-ploču sa ulaza u budvanski Stari Grad, nego da je tu riječ o nekom švajcarskom kantonu čudnog imena, čiji stanovnici, budući da žive u sistemu koji bez greške funkcioniše, nemaju preča posla nego da vode javne debate o vrsti žive ograde koju će zasaditi, tipu sijalica koje će ugraditi u uličnu rasvjetu, imenima ulica i, da, spomen-pločama?

Ima, dakle, tamo u Budvi, nekakva kamena ploča, 1931. postavljena na ulaz u Stari grad, rekosmo li. Stoji ispod venecijanskog lava i na njoj piše:

“Na uspomenu dolaska hrabre pobjedonosne Srpske vojske koja poslije junačnih pobjeda oslobodi Budvu, na Mitrovdan 8. novembra 1918. postavlja Opština Budva“. Kako spomeničarski kič nema granica, a u pitanju su Crnogorci, koji vjeruju kako je autor svake ikada izgovorene mudrosti Njegoš, pa se u svakodnevnom razgovoru zna čuti: “Što veli Njegoš – u zdravom tijelu, zdrav duh”, lav i birane riječi nisu bile dovoljne, nego je sve to još podvučeno citatom iz Vladikinog bestselera “Gorski vijenac”.

Nema tome dugo, javila se Liberalna partija i zatražila da se ploča ukloni, jer ono što tamo piše, prosto, nije istina.

Na to je, kao razjareni bik kojem je neko pred očima mahnuo crvenom krpom, pred budvanske zidine sa pristalicama dotrčao četnički vojvoda Andrija Mandić i, saberi-oduzmi, poručio kako tu ploču, dok je on živ (a živjeće, ako Bog da, vječno, jer što rekao Vladika Rade, pa majstori ugravirali, „Pokoljenja djela sude…“) niko micati neće.

Pare važnije od istorijske istine

Zaboravilo bi se na čitavu priču, da se nije oglasila Lidija Ljesar, direktorka Direktorata za kulturnu baštinu Ministarstva kulture Crne Gore i najavila da će ploča ipak biti uklonjena.

Inicijativu za uklanjanje ploče mogla bi podnijeti Opština Budva. Koja to ne namjerava učiniti, jer se nadležni boje da bi im zbog toga ovoga ljeta na zimmer frei moglo doći manje gostiju iz Srbije. Ti gosti, doduše, ne dolaze da bi se divili rečenoj spomen-ploči, a ako ih od dolaska u Budvu nije odvratilo proglašenje crnogorske nezavisnosti, sva je prilika da neće ni rabota sa pločom.

Ali nije bitno, važno je da u Opštini Budva demonstriraju da su im pare važnije od istorijske istine. Duga je zima, a probaj ti od “istorijske istine” podići još jedan, trideset i peti sprat kuće.

Ako kome pak jeste do istorijske istine, ona je prilično prosta: srpska vojska niti jeste, niti je mogla osloboditi Budvu. Kada je srpska vojska ušla u Crnu Goru, u njoj nije bilo niti jednog austro-ugarskog vojnika, a sama K und K monarhija je već bila kapitulirala i raspala se.

U trenutku kada je ušla u Budvu, srpska vojska je taj grad mogla osloboditi jedino od nepostojeće vojske nepostojeće države – ili od samih Crnogoraca. Iz te perspektive, spomen-ploča nije pretjerivanje. Izuzetno je, naime, teško pobijediti nevidljivog neprijatelja, kao što je učinio Bruce Lee koji je u sobi punoj ogledala pronašao i ubio skrivenog zlikovca. A još teže pobijediti protivnika kojega – nema, kao što je srpska vojska učinila u Budvi.

Sa druge strane, možda nije neumjesno napomenuti i činjenicu da je, nakon što je „oslobođena“ od strane srpske vojske, Crna Gora kao država nestala i bezuslovno pripojena Srbiji. U većini rječnika pod tim opisom ne stoji riječ „oslobađanje“, nego „okupacija“. Da je, na primjer, američka vojska iz Pariza istjerala naciste, a onda Francusku pripojila Sjedinjenim Američkim Državama, nisam siguran da bi Francuzi smatrali kako je „oslobođenje“ prigodan opis te rabote.

Sve se to ne tiče Opštine Budva, i dobro je da je tako. Imaju oni dosta svoga posla koji ne rade, da bi se još bavili i poslom istoričara. Ministarstvo kulture, međutim, kako je rekla Ljesar, ima pravo da djeluje po drugom osnovu – po Zakonu o zaštiti kulturnih dobara. “Kroz projekat o revalorizaciji Starog grada tretiraćemo ovo kulturno dobro i sve ono što nije kulturni sloj i ne odgovara istorijskim činjenicama, a što degradira to kulturno dobro, biće uklonjeno”, rekla je ona.

Onome što govori Lidija Ljesar nema se što zamjeriti. Problem je samo u tome što je u Crnoj Gori situacija takva da, šta god da naumiš učiniti, to djeluje kao da si krenuo od tanjega kraja.

Istorijska i identitetska pitanja, kojih je Crna Gora puna, pitanja od kojih niti jedno nije riješeno od sticanja nezavisnosti 2006. do danas, iz današnje perspektive djeluju kao skretanje pažnje sa drugih, aktuelnih pitanja i skandala. Strategija crnogorske vlasti je nepromijenjena: problem i nije problem, nego šansa, pa se zato problemi ne rješavaju, nego njeguju, jer su dragocjeni.

Raskošna ergela manjih problema

Jer ćemo sutra, kada se pojavi istinski problem, pažnju javnosti skrenuti na rješavanje jednog iz raskošne ergele manjih problema, pazeći, pritom, da problem nipošto zaista ne riješimo – jer je probleme greota riješiti, kudikamo ih je bolje pustiti da se istrče livadama javnog mnenja, a onda ih vratiti u box. Valjaće oni i za drugi put.

Jedan od načina da ostavite utisak sređene države je da riješite većinu svojih problema – taj, teži način odabrale su neke prosperitetne države vrijednih stanovnika, kao što su Švajcarska i Švedska, na primjer.

Drugi način je onaj kojega se drži Crna Gora, ponosna država lijenih stanovnika. Taj način podrazumijeva da od svih nagomilanih problema odaberete da rješavate onaj najlakši. To stvara utisak da značajnih problema nemate: jer ko bi se normalan pored velikih, konstantno bavio malim problemima?

(Al Jazeera)