Srpska pravoslavna crkva odlikovala je Vojislava Šešelja. Taj čovjek je pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Naime, godine 2018. Haški tribunal je Šešelja osudio na, citiram, „10 godina zatvora zbog podsticanja na progon, deportacije, prisilno raseljavanje i premještanje Hrvata u vojvođanskom selu Hrtkovci“.

Sad… Čovjek koji je juče sletio na ovu planetu jada – recimo da je, zahvaljujući naprednoj tehnologiji koja nama nije poznata, no to ne znači da ne postoji, posljednje tri decenije proveo u kakvoj Crnoj rupi – mogao bi se zapitati: kakvu, odlikovanjem ratnog zločinca, to poruku šalje ta crkva?

Istu, mili moji, koju šalje od devedesete naovamo. Istu onu zbog koje je „Otac“ Gavrilo kod Trnova blagoslovio Škorpione koji su potom strijeljali bošnjačku djecu. Istu onu koju su slali njeni episkopi kada su se fotografisali na tenkovima što zaputili su se da siju smrt i uništenje. Istu onu zbog koje je „smjerni, tihi, dobri“ Patrijarh Pavle 1995. otišao na zgarište Foče, kojom je doslovce tekla krv i kotrljale se otkinute bošnjačke glave. Pa se onda, kako je opisao Mirko Đorđević u knjizi „Kišobran Patrijarha Pavla“, o tome „raspisala evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje.

Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, i onda je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi – istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da je suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati“.

Crkva za koju je francuski sud presudio da podržava etničko čišćenje odlikovala je huškača na etničko čišćenje. Šta je, tačno, u tome vama čudno?

Ta je crkva prije trideset godina djelovala u punom sadejstvu sa ostatkom mobilisanog velikosrpstva: prije svega sa JNA i paravojnim srpskim formacijama u Bosni i u Hrvatskoj. Rečeni patrijarh Pavle još je 1991. potpisao pismo lordu Karingtonu u kojem je saopštio velikodržavni program svoje crkve. Svi Srbi „moraju ući pod zajednički krov sa Srbijom i svim srpskim krajinama“, napisao je.

Ta crkva je procesijama markirala granice na koje će nešto kasnije naoružani stati vojnici Velike Srbije. Tamo gdje je ta crkva nosila kosti svetaca, ubrzo nakon toga ukopavane su kosti onih koji su bili smetnja njihovom velikodržavnom projektu.

Danas je ta crkva ono što je onomad bila JNA – osnovno sredstvo malignog prekograničnog uticaja Srbije u regionu.

Ali znate šta… Lakše se, zarad mira sa komšijama i karijere, pretvarati da je SPC crkva, pa još hrišćanska crkva. Lakše se razbježati pred njenom nespornom silom, kada ta sila izađe na ulice, ili pak prišiti se toj sili – kao što su, nakon što je Amfilohije pokrenuo svoju klerikalnu kontrarevoluciju, mnogi Crnogorci i učinili.

Lakše je. No to znači lagati i biti pizda. Pa vi kako hoćete.

Šta preostaje apologetama te „crkve“ nakon odlikovanja uručenog Šešelju? Isto što i dosad: još laži i još laži.

A šta nam kaže Miško Perović, koji je detektovao „emancipatorski potencijal SPC“ pa, onako posvećen emancipaciji, kakvim ga je dobri Bog dao, svoju novinu, sa sve svojim buntovnim i anarhističkim kolumnistima, pretvorio u bilten za „odbranu i posljednje dane“ te emancipatorske „crkve“?

Šta nam kažu „Vijesti“ – da odlikovanjem koje je SPC uručila Šešešlju crnogorski ekstremisti radikalizuju Demokratski front?

A šta nam kažu silni, gordi „suverenisti“ koji puze pred tom „crkvom“ i na žrtvu im prinose djecu – jer podmladak valja krstiti? Šta oni misle: da ta crkva ovdje ima drugoga posla osim da Crnu Goru, dakako jevanđeoskim sredstvima, etnički očisti od Crnogoraca?

Šta nam kaže Dritan – je li odlikovanje uručeno Šešelju korak ka prevazilaženju crnogorskih podjela, za šta je on stvorio uslove potpisavši veleizdajnički „Temeljni ugovor“?

Šta nam kažu sve one hulje koje su kući koja odlikuje koljače, ubice macom i huškače na rane zločine dali svu vlast u ovoj nesretnoj zemlji?

Gdje su one silne „lijepe duše“ koje ne bi da svoju umjetnost uprljaju ovozemaljskim glibom – a osim toga imaju i tezge i stanove u Beogradu? Šta kažu naši mladi i ne tako mladi nadareni umjetnici, glas i savjest našeg društva?

Ja vam, kao što čitate iz sedmice u sedmicu, govorim isto. Jer imam samo dva oka i samo jedno srce. Na niti jedno oko nisam spreman da zažmirim. A srce mi kuca za žrtve politike koju upornošću i podmukošću pitona sprovodi ta „crkva“.

I tako ćemo do kraja. Jer, dozvolite da do kraja, kako ono kaže Dritan i Ministarstvo kulture, „ekstremizujem javni prostor“: Bog ili je sa mnom ili je sa njima.

Istinitost istine nema nikakve veze sa brojem ljudi koji u nju vjeruju.

(CDM, Foto: Gradski.me)