Crkva Srbije i Vlada Crne Gore u preambuli lažu.
Tekstom ugovora kradu.
Sljedstveno poslovici „Ko laže taj i krade, ko krade…“.
Ne slučajno, taj je Rastemeljni ugovor, čija je svrha da doslovce rastemelji Crnu Goru i naše društvo, čekao da ga potpiše Dritan.
Zato što je, za interes njegovih autora, daleko bolje da ga, umjesto Amfilohijevog fanatika, potpiše baš – Albanac.
Ja, vidite, mislim da je sjajno što je Albanac premijer Crne Gore. Nadam se da će sljedeći biti Bošnjak. Takođe, mislim da nacionalna pripadnost bilo kog funkcionera ne znači ništa kada je u pitanju posao koji obavljaju.
Ali autori ugovora ne misle tako. I već trideset godina tako ne čine.
Kao što je Vučić odabrao da novim ratom Albancima zaprijeti baš na dan kada je jedan Albanac bio ponizan pred njim u Beogradu, tako je isti poniznik odabran da bude onaj ko će Crkvu Srbije priznati za državu u državi i predati joj čitavo crnogorsko sakralno nasljeđe. I pritom djecu utjerati na vjeronauk, što je u slučaju Crkve Srbije eufemizam za etnički inžinjering.
Nije u pitanju tek sadistički užitak u kinjenju žrtve.
Nego nešto mnogo opasnije od toga. Rastemeljni ugovor je zamišljen kao atomska bomba u temeljima multikulturalne Crne Gore, sprava razorne moći u temeljima etničkog sklada u Crnoj Gori.
Ono što autori projekta „Rastemeljni ugovor“ (jer u pitanju je mnogo više od samog ugovora) priželjkuju je gnjev Crnogoraca usmjeren prema Albancima.
To što su Abazović, Đeka i Harasani spremni da budu zapamćeni kao neko ko je groblja u Katunskoj nahiji dao na poklon drugoj državi nije problem Albanaca. A nije čak ni ove trojice – oni to, naime, očito ne vide kao problem.
Crnogorci bi morali znati da zbog Petra ne smiješ zamrziti Svetog Petra.
No u bijesu se ne misli jasno. Bijes je uvijek poraz bijesnoga.
Evropska književnost počinje riječju „srdžba“.
Naime: „Srdžbu mi, Boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina“.
Evropska književnost počinje pričom o pogubnim posljedicama bijesa.
Stoga: morali bismo znati.
Jer, kako piše Šekspir: „Život je priča koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“.
Doista: oni koji bi dozvolili bijes prema Albancima, postali bi korisni idioti u službi autora Rastemeljnog ugovora.
Umjesto bijesa, sada, ako ikad, treba nam pamet.
Rastemeljni ugovor će biti potpisan, u ovoj ili onoj formi. Ono što je trebalo učiniti da ne bude potpisan nije učinjeno onda kada je tome bilo vrijeme. Jedan te isti postupak u različitim okolnostima rezultira različitim posljedicama. Nečinjenje ima teške posljedice. Ovo sada: to su posljedice.
Valja se koncentrisati na uklanjanje, ispravljanje, ili barem ograničenje posljedica Rastemeljnog ugovora i naše očite, ogromne slabosti koja je do njega dovela. Bijes i mržnja samo bi pojačali negativne posljedice.
Bijes i mržnja bili bi jedna od, ako ne upravo ona najstrašnija posljedica veleizdajničkog ugovora koji će Abazović potpisati.