Bio jednom jedan čovjek po imenu Pavle Đurišić. On je volio da kolje djecu i žene. A kad nešto voliš, onda to radiš dobro: kao što se, na primjer, najbolje uči kad se uči s ljubavlju i razumijevanjem.

Pavle je volio kad žene vrište a dječica nemoćno, kao vjetrenjače od brašna i cimeta, mlate rukicama ne bi li otjerale veliki nož koji će prerezati njihove vratiće nalik na štapiće šećerne vune što prodaju je na vašarima. S tolikom ljubavlju i posvećenošću je Pavle klao djecu i žene da ih je samo u jednom mahu ubio gotovo 10 hiljada, o čemu se pohvalio u pismu koje je poslao svom komandantu Draži, koji je imao bradu i šašave naočare.

Ubijao je Pavle s tolikom ljubavlju i posvećenošću da je za to Gvozdenim krstom odlikovan od Adolfa Hitlera, smiješnog čovječuljka sa brkovima koji je volio da viče i bio je, onako, malo na svoju ruku, ali je do današnjeg dana ostao zapamćen kao najveći stručnjak za ubijanje, pa ga se zbog toga mnogi rado sjete.

Bili jednom i ljudi kojima je Pavle Đurišić bio komandant. I oni su voljeli da ubijaju djecu i žene. Ubili su ih puno, ali nisu dobili Gvozdeni krst od Adolfa Hitlera. Da li zato što krstova nije bilo dovoljno ili zato što Adolf nije imao vremena – ko će znati.

Bili jednom i sinovi ljudi koji su sa Pavlom Đurišićem klali djecu i žene a koji su, kako je i red, voljeli svoje očeve i bili ponosni na njih, pa su o njihovim vrlinama i herojskim pothvatima često pričali svojoj djeci. Da bi, kad porastu, ona pričali svojoj.

Bili su i unuci ljudi koji su sa Pavlom Đurišićem klali djecu i žene. Oni su Pavlu podigli spomenik.

Bio jednom i jedan pop, zvao se Metodije. On je najviše od svih volio Pavla, koji je volio da kolje djecu i žene. Kad su mračni policajci pokušali da otmu Pavlov spomenik, Metodije ga je sakrio u svoju kuću, koja se zove crkva. Ta je kuća imala puno soba i puno vrata pa policajci nisu znali iza kojih vrata i u kojoj sobi je Metodije Pavla skrio. Metodije je o Pavlu pričao često i dugo i s ljubavlju. Kad se sve sabere i oduzme, on nam je poručio da svi treba da budemo kao Pavle.

Bili i neki ljudi koji su bili ljuti i na Pavla i na vojnike koji su sa njim klali djecu i žene i na sinove i unuke njihove, kao i na Metodija. Oni su govorili: ako bismo svi bili kao Pavle, svi bismo klali djecu i žene, pa ih onda više na svijetu bilo ne bi, zbog čega uskoro ne bi bilo ni svijeta – barem ne svijeta sa ljudima na njemu, jer bez žena i djece ljudi nema.

Je li Pavle, koji je volio da kolje djecu i žene, bio dobar čovjek?

Jesu li dobri ljudi bili oni koji su klali sa njim?

A djeca i unuci njihovi, oni koji su Pavlu koji je volio da kolje djecu i žene podigli spomenik?

A Metodije, koji nas uči da svi budemo kao Pavle, koji je klao djecu i žene?

Da: svi su oni dobri ljudi. Ovo je najbolji od svih svjetova. A najbolji od svega je Bog, čijom voljom se sve dešava.

Gdje je sada Pavle, niko ne zna. Možda je u onoj Metodijevoj kući? A možda i u nekoj drugoj, jer Metodije ima puno kuća… Možda je u podrumu Skupštine Crne Gore – to je velika zgrada u Podgorici kojom vlada čovjek koji je odrastao slušajući priče o vrlinama i podvizima Pavlovim? Možda ga je sakrila policija, jer i ona voli Pavla, ali ponekad mora da radi ono što govore oni koji na Pavla stalno viču. A možda… ali ćutite djeco, nemojte nikome reći…

Možda je Pavle, psssssst, u šumi. Kao što kaže jedna lijepa i poučna pjesma:

Po šumi danas, bez staze, puta
Pavle Đurišić i dalje i luta.     

NARAVOUČENIJE:

Edward Theodore Gein je ubio dvije žene. Zbog monstruozne prirode zločina koje je počinio proglašen je ludim. Smatra se jednim od najgorih serijskih ubica u istoriji SAD.

Pavle Đurišić je ubio i/ili naredio ubistvo hiljada djece i žena. Srpska pravoslavna crkva propovijeda da je Đurišić heroj. Podignut mu je spomenik koji se čuva u crkvi.

Razlika između serijskog ubice i crkvenog heroja je u tome što ovaj drugi djecu i žene ubija u ime nacije i vjere. Takvoga je vječna slava.

(CdM, screenshot YT)