Borislav Pekić je, za moje pare, najveći pisac koji se rodio u jugoslovenskim narodima. Nije i nikada neće biti slavljen kao takav, za što postoji dobar razlog: kod Pekića nema ničeg mediokritetskog.

Pekić je tvrdio kako rado čita naučnu fantastiku zato što se taj prezreni žanr, za razliku od većega dijela „umjetničke“ i slavljene književnosti, bavi zaista važnim stvarima.

Mnoga djela koja su, u trenutku kada su nastala, smatrana naučnom fantastikom, danas možemo čitati kao istorijsko-dokumentarnu fikciju. Ali čak ni to nije bitno. Jer naučna fantastika, i kada to što saopštava nije tačno, saopštava istinu.

A istina je da naše živote presudno ne oblikuje ni religija, ni bilo koja sekularna ideologija – nego tehnologija. Ne Jerusalim, ne Ćaba, ni Rim ni Gorki kraj Moskve. Nego Silikonska dolina.

Kada mi ljudi sa Balkana, iz Međusvijeta, putujemo na zapad, ne putujemo samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme: u ono što će postati naša budućnost.

Zato ponekad nije loše vidjeti šta nam novo spremaju tehnološki divovi. Ja, recimo, već deceniju pratim najmaligniji od svih, Muskov Neuralink projekt, koji podrazumijeva totalnu kontrolu i koemercijalizaciju svake naše misli. A nije loše ni pokucati na vrata zaboravljenih asova, pa vidjeti šta su najavljivali drugi velikani tehno-totalitarizma.

The Atlantic je, recimo, svojevremeno pisao da je Mark Zuckerberg, odgovarajući na pitanja sljedbenika, na svojoj Facebook stranici saopštio kako je krajnji cilj njegove kompanije – telepatija.

Eto ti ga sad: a nije naučna fantastika, nego ozbiljno novinarstvo. Facebook znate i koristite, ali, pretpostavljam, niste znali kako će vam ta uspješna i moćna firma uskoro ponuditi i telepatske usluge.

Zuckerbergovim riječima: „Jednoga dana bićemo u stanju da pošaljemo pune, bogate misli jedni drugima, koristeći tehnologiju (čitaj: Facebook). Bićete u stanju da pomislite na nešto a vaši (čitaj: Facebook) prijatelji će, ako vi to želite, moći to da osjete istog časa. To će biti ultimativna komunacijska tehnologija“.

To je, dakle, to: Facebook bez ruku. Sa njima, rukama, možete češati muda ili kopati nos, ali za bilo šta ozbiljnije od toga neće vam više biti potrebne – ljudske će ruke zakržljati, kao krilca kod kokoške. Lajkovaćete, dislajkovati i šerovati telepatski. Nema više kačenja slika i kucanja poruka: samo pomislite šta želite poslati svim svojim divnim prijateljima koje nikada niste sreli niti sa njima progovorili, i eto ga…

Sad, kako da vam kažem: znamo mi nas, jebi ti nas. Znamo šta je čovjek, kakva je sila guste, ljepljive tame u svakome. Znamo i da većinu naših misli ni u ludilu ne bi podijelili sa drugima. I u našoj telepatskoj budućnosti biće, dakle, cenzure. Politički korektni govor i administriranje na portalima bili su tek zagrijavanje, priprema za pravu stvar: za administratore naših misli.

Neprikladni sadržaji biće blokirani. Štatijaznam, vidjećemo koliko će cenzori budućnosti biti liberalni. Znam šta sigurno neće proći cenzorske filtere misli. Jutros sam se odvezao do grada da kupim kifle. Iza mene kola hitne pomoći, uključena sirena i rotacija. Gledam gdje da se sklonim. Kad gazda u plavom renou ispred mene naglo zakoči. Otvaraju se prednja, otvaraju se zadnja vrata. Iz kola izlaze dva magarca od oko 14 godina. Njihovi su pokreti spori, kao u krave koja gazi cestom. Zatvore prednja, zatvore zadnja vrata. Onaj naprijed se nagne kroz prozor da mu otac da malo para. Ona hitna iza mene svijetli i svira, ali zalud. Kad su uzeli pare, podijele ih i novčanike bez žurbe vrate u džepove. Jednom od njih zapištao mobilni, zove ga vajber ili fejsbuk. Otac mu je krenuo, i ja bih, i hitna bi, ali on stoji na sred puta i gleda u ekran. Onda napokon pređe ulicu. Drugi se još dvoumi: bi li preko ulice ili bi pustio hitnu da prođe. Pa pređe ulicu.

Ono o čemu sam tada mislio „ultimativna komunikacijska tehnologija“ nikada neće prenijeti mojim malobrojnim prijateljima, kojih je sve manje. A mislio sam: treba li tu djecu poslati na deset godina u Vijetnam, da tamo lijepe Nike patike? Ili im treba zatvoriti oca? A njima ograničiti kretanje? I svakako nikada ne dozvoliti da glasaju. Ili sve to nije dovoljno, jer ništa nije dovoljno, jer onih koji nisu u stanju pomjeriti guzicu i na deset sekundi odložiti ispunjenje svojih najbanalnijih potreba čak ni kada neko umire u vozilu do njega, vozilu koje u panici svijetli i pišti, umire – takvih ima koliko te Bog hoće.

Ono što Musk, Zuckerberg i ostali patrijarsi Silikonske doline imaju kao viziju religija je. Koja ima ime: Dataism. Ta religija uči da je svijet neprekidni, nepregledni protok podataka (data), čovjek tek bio-algoritam, a oni, patrijarsi, ti koji će nam pomoći da se stopimo sa našom pravom prirodom. Pri čemu će oni zaraditi i vladati. Nije li tako oduvijek: čija mreža, njegova i vjera.

Njihova velika ideja je, dakle, da se ukine jezik. Da funkciju onoga što je nekada bio jezik preuzmu telekinetički gadžeti i korporacije koje ih proizvode. Da se međuljudska komunikacija privatizuje. Jer, za razliku od jezika koji nije privatno vlasništvo, pa je samim tim i nepoželjan, hardver i softver za vašu buduću komunikaciju biće privatni. I vi ćete ih plaćati.

Mali je problem što to podrazumijeva da će psihoza postati novo normalno.

To o čemu govorimo je masovna simbolička kastracija. To je uklanjanje Simboličkog iz Lakanove trijade, to znači zazidana vrata za ulazak u Simboličko. A potpun slom simboličkog posredovanja znači psihozu, kao što znamo, ali uskoro nećemo znati.

No mala je to cijena za život u kojem će postojati samo vaša želja i njeno automatsko virtuelno ispunjenje, zar ne? Želja, ispunjenje i kompanija koja u tome posreduje i to naplaćuje. Kompanija koja će znati svaku vašu misao: ono što su tvrdili da samo Bog zna. Kompanija koja će, dakle, posjedovati svaku vašu misao, pa će vas, dakle, posjedovati u mjeri u kojoj niko nikada nije posjedovao niti jedno ljudsko biće.

Eh, da: to budi melanholiju, misli nježno-plave, kao nebo u jutro sunčanog Prvog maja. Kao Atinine oči. Kao oči Isusa na slikama starih majstora. Kao logo Facebooka.

Budi i nostalgiju za vremenima daleko veće slobode, vremenima kada smo okopavali vrtove vlastele, veslali na rimskim galijama i zidali piramide.

(CdM/foto: Pixabay)