Ko je gledao usmeno-pismeni proliv hrvatskih navijača na meču sa Crnom Gorom u Podgorici, mogao je vidjeti da problem sa fašizmom nije toliko u tome što je ogavan i smrdljiv, koliko u tome što je kukavički i licemjeran.

Kukavički je zato što je ideologija rulje; zato što uvijek podrazumijeva teror većine nad manjinom, dakle teror nad slabijim.

Pogledajte američke fašiste okupljene oko Trampa. Meta su im migranti, zato što tvrde da će oni, došljaci, oteti njihovu zemlju i učiniti je svojom. Pritom zaboravljaju da je Amerika nacija migranata i da su svi njihovi odnekud došli. Zaboravljaju i da su, jednom kada su došli, zemlju oteli od starosjedilaca i učinili je svojom. Oni se, dakle, boje da će njima neko učiniti tačno ono što su oni učinili drugima. Trampovska antimigrantska histerija je sama definicija licemjerja.

Riječ fašizam, ako neko slučajno ne zna, dolazi od italijanske riječi fascio, odnosno od latinskog fascis, što znači – snop. Ideja je jednostavna: snaga je u brojnosti. Jedan prutić lako je slomiti: kada tanko pruće uvežete u snop, on se opire sili.

To je tek djelimično tačno: snop pruća gori bolje od jednog pruta, kada ga ljevica zapali. Osim toga: kad nagomilaš govna, to nije nikakav tvrdi bedem, nikakva neprelazna prepreka migrantima, musimanima, Jevrejima niti bilo kome koga fašisti vide kao prijetnju svojim fekalnim tradicijama – to je, prosto, hrpa govana.

Čime stižemo do veselih fašista koji su u Podgorici vikali „Za dom spremni“ i „Ubij Srbina“. Postavimo aksiom: ustaše su hrvatski četnici a četnici srpske ustaše. Ne samo da su se u Drugom svjetskom ratu četnici i ustaše borili na istoj strani; ne samo da su na kraju rata zajedno bježali; nego ih, kao snop pruća obložen balegom, vezuje već pomenuto licemjerje. Vidite: ustašama, kako ondašnjim, tako ni ovima sa stadiona u Podgorici, nije smetalo to što je Pavelić praktično čitavu Dalmaciju dao Musoliniju. Da nije bilo partizana, „Torcida“ bi danas bila grupa navijača iz Italije. Četnicima, pak, koji su stvarali Moljevićevu „Homogenu“, odnosno „Veliku“ Srbiju, nije smetalo što im je NDH uzela Bosnu i stigla do Zemuna, dakle do Beograda. Kad je trebalo, bježali su zajedno, u bratstvu i jedinstvu, takoreći.

Upravo je bježanje osnovna karakteristika i ustaškog i četničkog ratovanja. Bježalo se nekad zajedno, nekad pojedinačno: nekad pješke a nekad uz upotrebu prevoznih sredstava. Zbog čega se ratne akcije ustaša i četnika ne izučavaju na vojnim akademijama, nego na saobraćajnim fakultetima.

Otud nije čudo što su Ultra Crna Gora Torcidu otresli kao slinu, kao smrdibubu sa revera: jednom rečenicom.

Jer: Ultra Crna Gora se nisu ni izvinjavali za-dom-spremni-klicateljima, pa da ovi izvinjenje odbiju. Njihov „oprosti nam Dubrovniče“ nije bio isprika, nego legitimacija – kojoj Crnoj Gori oni pripadaju.

Ono što se zbivalo na stadionu pod Goricom, a što su odlično detektovali i hrvatski mediji, pa su i Jutarnji list i Slobodna Dalmacija hvalili domaćine a kudili hrvatske navijače još jedno je podsjećanje zašto je presudno važno da nikada ne zaživi crnogorski fašizam. Još jedno je podsjećanje da slobodnoj Crnoj Gori ustaše i četnici, Thompson i Baja Mali Kninđa mogu biti samo jedno – isti kurac.

Svakome politički (polu)pismenom jasno je da su na stadionu u Podgorici i, prije toga, napadom na navijače Hrvatske na putu od Budve do Cetinja, ustaše i četnici odigrali dupli pas. O čemu svjedoči i činjenica da je onoliki transparent koji su razvili navijačli Hrvatske nemoguće unijeti na stadion a da to policija ne zna. Poruka je trebala biti sljedeća: eto vam vaši Hrvati. Ali niti su Hrvati ustaše, niti su Srbi četnici – sama ideja da se čitav narod izjednači sa svojim fašistima je fašistička. Stoga je sa gađenjem valja odbaciti. Da želim biti sarkastičan, rekao bih: veličina Crne Gore je upravo u tome što će baš ona, kada uđe u Evropsku uniju, omogućiti da ustaše iz Hrvatske i četnici iz Crne Gore žive u istoj državnoj zajednici.

Na koncu, dozvolite da parafraziram i protiv njega samoga okrenem jednog od neprijatelja, ali jednog od inteligentnih neprijatelja – oca fašizma, Julijusa Evolu.

Dakle: mi znamo da su i Za dom spremni i svi spomenici Pavlu Đurišiću i sličnima tek alibi fašističkog poraza. Ostavimo fašiste njihovim „istinama“. Naše je samo jedno: da kada se uz našu nesebičnu pomoć sve njihovo surva, kao što se uvijek surva, u trijumfu i ponosu stojimo posred njihovih ruševina.

(CdM, foto: Tone Stojko)