Čim je na krilima Sjevernoatlantskog saveza ustoličen na Cetinju koje je Porfirijeva pretorijanska garda u uniformama crnogorske policije pretvorila u biblijsku „dolinu suza“, i to ne metaforički, nego bukvalno: suzavcem, Joanikije je zapjevao o vojsci koja se vraća na Kosovo. Onda je njega i Porfirija NATO odveo da jedu i piju u Šipčaniku. Pa se Joanikije naspavao, nakon čega je čio i odmoran nastavio da širi ljubav i liječi podjele u Crnoj Gori: između ostalog tako što je opet obećao da će se postarati za „Đedov amanet“ koji se tiče vrha Lovćena i time zemlju ponovo dovesti do ruba sukoba.

Javio se i Slaven Radunović, koji se na društvenim mrežama založio da se mauzolej ne ruši, nego da se na njega nakalemi kapela, tako da objektom dominira krst.

Mislim: ako na nešto staviš krst, to ne može biti loše, je li tako? Protiv toga buniti se mogu jedino satanisti i komunjare, dakle opet satanisti: je li tako?

Miniranje i rušenje umjetničkog djela izaziva nezgodne (doduše: tačne) asocijacije na Talibane i spomenike Bude… Pa bi Slaven posao obavio „mudrije“…

Crna Gora je već premrežena bilbordima i ogromnim posterima sa kojih građane posmatra – „gledam vas, dobro pazite šta radite“ – Amfilohije. Sa reklamnog prostora smiješi se poziv da se ispuni Amfilohijev „amanet“: da se na vrh Lovćena vrati kapela koju je tamo, u slavu sebi i svom osvajanju Crne Gore, podigao Aleksandar Karađorđević.

Za nevolju, tamo se već nalazi Meštrovićevo remek-djelo. Koje kod dijela birača vladajuće koalicije, očito, izaziva snažne talibanske impulse.

Među njima se, čini se, vodi debata: da li Meštrovićev mauzolej srušiti, ukloniti ili na njega nakalemiti kapelu. I jedno i drugo i treće je talibanština i za to ne postoji drugo ime.

Ako bi se desilo ono što predlaže Slaven Radunović, ne bi postojalo više ništa što bi ograničavalo revizionističku urgenciju pobjednika: koliko sutra oni bi mogli brisati i dopisivati Lalićeve opise četnika i „kreativno“ iznova montirati i dosnimavati Bulajićeve filmove. Između toga i „prepravke“ mauzoleja ne postoji razlika. To što predlaže Radunović je isto kao da zgrabite Pikasovu sliku i docrtate/precrtate ono što po sudu vaše ideologije slici „nedostaje“ ili je na slici „višak“.

Vesna Bratić, ministrica nauke, kulture, prosvjete i sporta, dakle mišljenja i pjevanja te učenja i trčanja, svoj je stav sažela ovako: „Pa neka se prebaci mauzolej. Sad, hvala Bogu, ima, ovaj, tehnike, ima tih svih tehnoloških i tehničkih mogućnosti… Kapela da se vrati đe joj je mjesto. Mauzolej, takođe, negdje niže jer, svakako, ne treba da stoji tamo gdje stoji“.

Mauzolej, šta ćete, stoji tačno tamo gdje treba da stoji, kao što tačno tamo gdje im je mjesto stoje i kupole na Aja Sofiji i bazilici Svetog Petra. Da je Meštrović mauzolej gradio „negdje niže“, izgradio bi ga drugačije. Taj mauzolej je cjelina sa Jezerskim vrhom. On je takav kakav jeste ne samo zbog Njegoša, ne samo zbog Meštrovića, nego i zbog Jezerskog vrha. Od toga da taj mauzolej treba postaviti „negdje niže“ teško se može niže misliti.

Bilo kakva intervencija „oslobodilaca“ – čak i kada bi Aleksandrovu kapelu na jednom jedinom Meštrovićevom kamenu nacrtali – na mauzoleju značila bi vandalizovanje iznimno vrijednog umjetničkog djela. Naravno, vlasti mogu donijeti takvu odluku – no taj čin zbog toga ne bi bio manje vandalski. To bi samo značilo da je vandalizam postao zvanična državna ideologija Vučićeve Crne Gore kojom vladaju Demokratski front i njegovi sateliti.

U crnogorskoj javnosti se pitanje mauzoleja dominantno, ako ne i isključivo, tretira kao nacionalno i pitanje demonstracije moći.

Ako mene pitate, kao što ne pitate, ono je prije svega pitanje integriteta umjetničkog djela, odnosa prema autorstvu, kulturi i njenim spomenicima. To je, prije svega, pitanje civilizovanosti.

Sve je to i do sada u Crnoj Gori bilo na niskom, jadnom nivou. Pod vlašću DPS-a crkve u vlasništvu države Crne Gore nezakonito su „prepravljane“ i arhitektonski „prebacivane“ u drugu, tuđu tradiciju, k tome i protivpravno knjižene na Crkvu Srbije. Iz Narodnog muzeja je nestalo na hiljade eksponata: crnogorsko kulturno blago bolje bi bilo zaštićeno da je, umjesto u državnoj instituciji, bilo čuvano kod nekog domaćina u sušari na Njegušima.

Novim pobjednicima je preostalo da završe posao koji su uspješno, vrlo uspješno gurali i stari pobjednici.

Ukloniti mauzolej bila je Amfilohijeva fiks ideja. Oni koji danas zahtijevaju uklanjanje mauzoleja žele isto što je želio i njihov mitropolit: konačni akt poniženja Crnogoraca, simbolički dokaz da su oni poraženi i porobljeni.

No Meštrovićev mauzolej nije samo crnogorski – on je ne manje, a rekao bih: više, i jugoslovenski spomenik. Taj mauzolej je, između ostalog, i spomenik Njegoševom jugoslovenstvu, koje ne može biti racionalno osporeno. Za Amfilohija, mauzolej je bio petokraka na krovu Crne Gore. Petokraka koju su tu postavili komunisti, čiji su Crnogorci, kako je govorio, „nakot“. Opsjednut velikim gestama i njihovom „simbolikom“, od prvog dana koji je proveo na tronu Svetog Petra Cetinjskog pokušavao je ukloniti tu „petokraku“ i zamijeniti je simbolom „zajedništva“ u kakvo je on vjerovao – kapelom kojom su Karađorđevići obilježili svoj izlazak na more.

Uzvišene ideje riječi čine nedostatnima i malima: jasno osjećaš da, ma kako retorički vješt bio, nisi saopštio ni izbliza sve što velika ideja podrazumijeva.

Niske pobude, pak, zahtijevaju velike riječi i nerazumljive konstrukcije: njihovu hiperinflaciju, zapravo. Niske pobude trebaju: inkluziju, diversifikaciju, legitimitet, legalitet, prevazilaženje podjela, kulturu sjećanja, sve ono čime medijska i NVO Vučićeva posluga, sve u ime EU integracija, pravda svoje aktivno učešće u integrisanju Crne Gore u srpski svet.

Niske pobude trebaju amanete, zakletve i obećanja koja sežu u vječnost. Trebaju gustu dimnu zavjesu, da bi bila stvorena iluzija da tamo gdje nema ničega osim osvete uvijek žedne ideologije krvi i tla, stoji nešto pravedno i progresivno.

Kao zvona na vratu krda krava na ispaši zvone njihove prazne riječi i prazne geste.

Visoko gore iznad tog koncerta osvetoljubivog ništavila stoji Meštrovićev mauzolej.

Nećete ga ni taći.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)