Znate šta? Ideja da će manjinska vlada, čiji će predsjednik biti Dritan, ispraviti svinjariju koju je Crnoj Gori priredila Zdravkova vlada, čiji je Dritan bio potpredsjednik: ideja da će vlada, u kojoj će dominirati proruski i antievropski SNP, Crnu Goru odvesti u EU i usidriti u NATO, toliko je bizarna, da izmiče racionalnoj analizi. O toj se ideji ne može raspravljati; tome se, jedino, može grohotom smijati.

Ta me je ideja podsjetila na isječke iz štampe koje sam svojevremeno prikupljao, pa na osnovu tih članaka pisao kratke proze koje sam naumio sabrati pod naslovom “Mala enciklopedija ludila”.

Danas ću sa vama podijeliti nekoliko tih proza. Koje su, ponavljam, nastale minimalnim intervencijama na ono što su bile novinske vijesti.

Da danas pišem “Malu enciklopediju ludila”, posljednji unos bio bi onaj o manjinskoj vladi.

ČOVJEK IZ THAILANDA

Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.

Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.

Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom…

Čovjek sa Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.

Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi.

A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. “E u pičku materinu”, rekao je.

GEPARDI

U Njujorku smo jeli izvrsno spremljenog jastoga. Gosti za stolom do nas naručili su isto, ali su od konobara zahtijevali da, prije nego što, kako su rekli, pristupe jelu, do njih neizostavno dođe glavni kuvar i uvjeri ih da u tom restoranu jastoga najprije ubiju, tek potom ubace u ključalu vodu. Pomisao da zbog našeg apetita živi jastog u mukama umire u loncu duboko nas uznemirava, rekli su.

Kuvar je bio Italijan. Objasnio je da jastoge drže u akvarijumu – dakako žive – i da ih, mora priznati, ne ubijaju prije kuvanja. Međutim, razloga za brigu nema, rekao je: jastog umire već pri prvom dodiru s ključalom vodom. Njegova smrt nipošto se ne može okarakterisati kao smrt u mukama, zaključio je. Gosti su bili zadovoljni tim objašnjenjem, baš kao što su bili zadovoljni i jastogom koji je, kako smo rekli, bio izvrsno spremljen.

Po povratku iz restorana, prošli smo pored zoološkog vrta. Po rotirajućim svjetlima ambulantnih kola i žutim policijskim trakama raširenim svuda naokolo, zaključili smo da se desila neka nesreća. Taksista nam je objasnio da je izvjesna tridesetogodišnja žena, aktivistica u pokretu za zaštitu životinjskih prava, ušla u kavez s gepardima u znak protesta zbog načina na koji uprava zoološkog vrta tretira životinje. Prije nego je kročila u kavez, okupljenim novinarima rekla je da to čini u znak solidarnosti sa zatočenim životinjama. Gepardi su istog trena skočili na nju i rastrgli je.

KNUT

U Berlinu smo pratili javnu debatu o sudbini polarnog medvjeda imenom Knut.

Medvjed je rođen u tamošnjem zoološkom vrtu. Njegova majka umrla je ubrzo po porođaju. Stoga su čuvari u zoo vrtu medvjeda hranili kravljim mlijekom. Moćna njemačka koalicija za zaštitu prava životinja oglasila se zahtjevom da medvjedić bude ubijen. Polarni medvjed je zvijer, saopštili su, stoga je bolje da bude ubijen nego da ga podižu ljudi. Piti mlijeko na cuclu – to je suprotno prirodi polarnog medvjeda, rekli su.

Iz njima suprotstavljene, no jednako moćne koalicije za životinjska prava, oglasili su se drugačijim zahtjevom – tražili su da medvjed ostane u životu. Oni su saopštili kako je, po njihovom mišljenju, život u prirodi svakog živog bića. Ubiti medvjedića zato što je siroče svakako je neprirodnije nego hraniti ga kravljim mlijekom, rekli su oni. Njihovo stanovište podržala je i uprava zoološkog vrta, što je bilo dovoljno da medvjed preživi. “Do daljnjega”, rekli su zagovornici smrti za polarnog medvjedića, koji su se svakodnevno, u tri smjene, okupljali pred zoološkim vrtom noseći transparente na kojima je pisalo “Pomozimo Knutu – ubijmo ga”. Nekoliko pisaca, filozofa, čak i fizičara uključilo se u debatu koja je, kako su pisale najtiražnije novine, podijelila njemačku javnost.

Jednog vikenda smo, u novinama koje su donijele blok novih priloga debati o Knutu, pročitali da je stotinupedeset Turaka stradalo u požaru koji je noć prije izbio u jednom izbjegličkom kampu na periferiji Berlina. Nadali smo se da ćemo sutradan saznati više detalja o požaru i žrtvama, ali nismo, jer su novine donijele ekskluzivni intervju s Knutovim čuvarem i njegovom, čuvarevom porodicom.

Posjetili smo berlinski zoološki vrt, stali kraj Knutova kaveza i angažovali sve svoje filozofske potencijale ne bismo li zaključili koja je od sukobljenih strana u pravu. Učinilo nam se da je medvjed zdrav, razigran i prirodno ravnodušan na činjenicu da je živ.

KATEDRALA U KELNU

Jedna se djevojka popela na katedralu u Kelnu, odlučna da skoči i tako okonča život. Policija i vatrogasci hitro su reagovali. Raširili su mreže za spašavanje, dok su policijski psiholozi pokušavali djevojku ubijediti u dragocjenost svakog, pa i njenog života. Nekoliko stotina dokonih građana okupilo se pred katedralom u Kelnu. Na naše pitanje: šta radite ovdje, odgovorili su nam: čekamo razrješenje ljudske drame.

Publika se uglavnom držala neutralno, sve dok grupa srednjoškolskih učenika nije stala djevojku bodriti da skoči. Njihovo glasno navijanje iritiralo je grupu beskućnika koji su na klupi u obližnjem parku pili vino. Beskućnici su žurnim korakom stigli pred katedralu i gromoglasnim uzvicima poručili djevojci da odustane od samoubistva. Dovikivali su joj da mora odabrati život, sa svim nesrećama koje on svakome od nas donosi. Srednjoškolci su, pak, insistirali na tome da djevojka neizostavno mora skočiti, naročito stoga što je pompezno najavila samoubistvo.

Mišljenja smo kako bi se, uz sasvim malo uopštavanja, moglo reći kako su beskućnici djevojčinom samoubistvu pristupili s etičkog, dok su srednjoškolci odabrali estetsko stajalište.

Beskućnici su potom pretukli srednjoškolce.

Policija je intervenisala i razdvojila sukobljene strane. Sve su ih, i beskućnike i učenike, potrpali u policijske marice. Beskućnici su preko noći zadržani u pritvoru, dok su učenici u pratnji roditelja pušteni kući. Kada smo ga upitali da nam objasni zašto je u zatvoru zadržao jedne, a pustio druge, policijski inspektor nam je rekao da su učenici izgledali kao pristojna djeca, dok su oni drugi očito bili odrpani pijanci.

Sutradan smo se raspitivali svuda po Kelnu, čak i kod sveštenika koje smo sretali, ali niko nam nije znao reći što se na koncu desilo s djevojkom koja je namjeravala skočiti s kelnske katedrale.

RED I MIR

U banjalučkom zatvoru posjetili smo staricu ženu iz Srebrenice. Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.

Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude s kojima je živjela u dvospratnoj kući koju će spaliti trećeg dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svakoga dana, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu s lokumom – tako posljednjih dvadeset godina, još otkako je penzionisan. Na dan kada je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali u šumama i gorama. Djed je odbio da bježi.

Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada. Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih.

Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina. Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: “Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banjaluku”. Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati.Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima.

“Zaboravimo na emocije; ovo je posao”, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s lokumom. Ponovio je da zna gdje je pokopana ženina porodica. Zna, jer on ih je ne samo ubio, nego i ukopao – tako je rekao. Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1000 eura, još je rekao.

Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci, i tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: “Ubice! Vaše su ruke krvave!”

“Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident”, pisale su sutradan banjalučke novine.

Kada smo u policiji pitali zašto je žena uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je remetila javni red i mir.

(CdM, foto: Toni Stojković)