Ministar odbrane Krapović ponudio je svoje tumačenje ratova devedesetih i zločina počinjenih tih blagih dana. Rekao je da logor Morinj nije posljedica velikosrpske agresije, nego rata u Jugoslaviji.

Nekako u isto vrijeme, sinhronicitet ili koordinacja, đaoli ga znali, nedaleko od logora Morinj, na tivatskoj rivi,u vidu plejbeka nastupao je Baja Mali Kninđa (što bi reklo u kultnom beogradskom filmu „Kako je propao rock and roll“: „jesil’ ninđa il’ si minđa“). Baja je za Republiku Srpsku Krajinu i velikosrpski nacionalizam ono što je Hendrix bio za Woodstock, flower power i ideologiju mira u svijetu – zaštitno lice. Izvođač stihova „Kad sam bio mali znao sam svoj pravac, oni bili katolici a ja pravoslavac… pevali su ‘Lepa naša’ a ja ‘Bože pravde’“ nastupio je baš na katolički Božić.

Gospodin ministar, dakle, tvrdi da je logor posljedica rata u Jugoslaviji. A rat u Jugoslaviji je posljedica čega? Ministar sugeriše da nije posljedica velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Nego je rat posljedica rata. Pa je otud i logor Morinj posljedica rata. Krapović se ovdje, najednom, ukazuje kao učenik Heraklita Mračnog, koji je tvrdio da rat je otac svemu.

Aušvic, dakle, nije posljedica nacizma, nego rata. Kada pijani vozač kolima ubije dijete na ulici, smrt djeteta nije posljedica nemara pijanog vozača, nego rezutat udara automobila o tijelo. Kada muž ubije ženu iz pištolja, njena smrt je posljedica pucnja. Primijenjena na NATO bombardovanje Jugoslavije, Krapovićeva logika po kojoj je posljedica ujedno uzrok posljedice (vozač je dijete kolima udario zato što je pijan, a posljedica pijanstva bila je neoprezna vožnja; ali smrt djeteta nije nastupila zbog vozačeva pijanstva, nego je posljedica udara automobila), ako se primijeni na NATO bombardovanje Jugoslavije, porazna je po SNP ideologiju, koja je iznjedrila Krapovića (i Milatovića, uostalom). Po toj logici, naime, uzrok smrti civila stradalih u NATO bombardovanju nije američki imperijalizam, kršenje međunarodnog prava i gađanje civilnih ciljeva, kako je učio SNP, nego prosto: rat Jugoslavije protiv NATO.

Itakodaljeitomeslično.

Krapović na pitanje uzroka rata u bivšoj Jugoslaviji ne odgovara direktno, ali odgovara jasno, time što amnestira velikosrpski državni projekat. Rat je bio zato što je bio rat, korisno je nejasan Krapović. Koji dodaje: uzrok logora Morinj, a vala ni rata, nije ni velikocrnogorski nacionalizam. To je kao da tezu da uzrok Drugog svjetskog rata nije bio nacizam dokazuješ tako što kažeš da uzrok, takođe, nije bio ni nacionalizam stanovnika Eritreje.

Vratimo se na Krapovićevu tvrdnju: rat nije bio zato što je Beograd pokušao napraviti veliku Srbiju. Rat je bio zato što je bio rat. To se, da prostite, zove tautologija. A ona je ciklična. I bezvrijedna kao logički dokaz. Zato što tautologija podrazumijeva da se iskaz dokazuje time što se ponovi. Na primjer: „Dobro je ono što je dobro“; „Tako je kako je“. Teolozi bi rekli: „Bog je Bog“. Najpopularnija tautologija u Crnoj Gori je Negoševa: „Voskresenja ne biva bez smrti“. Kada se taj iskaz preformuliše, recimo ovako: „Ako si se digao iz mrtvih, to znači da si bio mrtav“, zvuči kao nešto što bi rekao Grunf iz „Alan Forda“.

Svojevremeno je „Monitor“ objavio neki naročito glup tekst autora čijega se imena ne mogu sjetiti. Tadašnjeg urednika Zeka Vojičića pitao sam zašto je dozvolio da takva budalaština bude objavljena. „Treba pustiti ljude da se kompromituju“, rekao je.

To je ujedno i odgovor zašto Krapovića i većinu pripadnika nove elite treba ohrabriti da što češće javno govore: treba pustiti ljude da se kompromituju.

Uzroka rata u bivšoj Jugoslaviji bilo je više, a jedan od njih, i najvažniji od njih, bio je velikosrpski nacionalizam. Zločini koje su tada počinili građani Crne Gore počinjeni su u ime ideologije velikosrpskog nacionalizma. U napadu na Dubrovnik učestvovali su i Romi, pa to nije bio romski, nego velikosrpski zločin: baš kao i logor u Morinju.

Zločini koji su počinjeni u ime tog nacionalizma nisu bili rezultat činjenice da je rat, nego okolnosti da je plan za stvaranje Velike Srbije podrazumijevao detaljno osmišljenje i sprovedene zločine, koji su bili dio vojne i političke strategije. O tome postoje presude međunarodnih sudova i gomile dokaza.

Izvolite citat iz transkripta magnetofonskog snimka XVI sjednice Skupštine srpskog naroda u BiH, održane 12.05.1992. godine u Banјaluci. Prisustvovali su Radovan Karadžić, Momčilo Krajičnik i Ratko Mladić. Na sastanku je precizno iznesen plan o sistematskim zločinima u Istočnoj Bosni.

U jednom trenutku, zgrožen onim što čuje, Ratko Mladić kaže:

“Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je lјudi genocid”.

Ničim što može reći Krapović ne može spasiti obraz velikosrpskom nacionalizmu. Ali može nagrditi svoj. Pregaocu Bog daje mahove.

(CdM, foto: Tone Stojko)