U romanu „Čovjek u visokom dvorcu“ Philipa K. Dicka (čiji „Ubik“ toplo preporučujem) Japan i Njemačka su pobijedili u Drugom svjetskom ratu i vladaju Amerikom. Roman je lijep primjer onoga što se u književnoj/filmskoj teoriji zove pseudoistorijska metafikcija. Kao i većina stvari sa fensi imenima, ni ova nije osobito komplikovana. Navedena sintagma nastala je spajanjem dva termina.

Prvi je pseudoistorija, kojim se označava lažljiva navodna istorijska nauka, zasnovana na falsifikatima: otprilile ono što smo prisiljeni trpjeti na ovim prostorima od sredine osamdesetih do danas – „nauka“ na kojoj evropska i američka desnica jaše neprekidno.

Drugi je istoriografska metafikcija i autorstvo je teoretičarke postmoderne Linde Hutcheon, a koji označava brak metafikcije sa istorijskom fikcijom (dakle: izmaštanom istorijom; dakle: pseudoistorijom).

Da bi do kraja bilo jasno, pod metafikcijom se podrazumijeva proza koja čitateljicu/ca neprekidno podsjeća da čita fikciju – proza koja se ne pretvara da ima mimetički kvalitet – proza koja insitira na tome da nije reprezentacija stvarnosti.

Najslavniji primjer metafikcije je, neupućen/a čitatelj/ica će se iznenaditi, Cervantesov „Dok Kihot“. Dick se razvaljivao od halucinogenih droga, čijem djelovanju njegova proza duguje oblik, ako ne i samo svoje postojanje.

No čak ni drogirani Dick nije mogao smisliti nacifikaciju Amerike kojoj upravo prisustvujemo. Čak ni u njegovoj prozi multimilijarder i najbliži saradnik američkog predsjednika na bini, pred odabranim zvanicama koje to ćutke, ako ne sa veseljem posmatraju, ne diže ruku u nacistički pozdrav.

Čak ni kod Dicka ideolog američkog predsjednika i američke desnice na skupu konzervativnih partija ne odrađuje Sieg Heil pozdrav, kao što je prije neki dan Steve Bannon učinio na CPAC-u. https://www.nytimes.com/2025/02/21/us/politics/bannon-salute-cpac-musk.html

Kada sam prije osam godina pisao da je Bannoin fašista, optuživan sam da olako lijepim etikete. https://zurnal.info/clanak/pozdravi-sa-desnog-kraja-bijele-hriscanske-civilizacije/20346

Došli smo do toga da se Bannon samoobznanio ne kao fašista, nego kao nacista. Njegovo Sieg Heil je zgadilo čak i lidera francuskih fašista, koji je nakon Bannonove posvete Hitleru u znak protesta odbio govoriti na rečenom skupu konzervativaca.

Inače, neka bude pomenuto, da ne bude da se ovdje niko ničega ne sjeća: Andrija Mandić i Milan Knežević su svojevremeno pisali nacisti Bannonu i tražili od njega da spriječi ulazak Crne Gore u NATO. Izvolite: https://www.rferl.org/a/montenegro-opposition-letter-us-bannon-block-nato-bid/28349487.html

Da, da, čujem Trumpove podržavaoce: to što je neko ruku digao u nacistički pozdrav ne znači da je nacista. To što se neko okružio nacistima i predlaže nacističke politike ne znači da je on nacista.

Imam vrlo jednostavnu poruku za trumpovce koji nisu fašisti, ali misle da fašizam može pomoći njihovoj borbi, njihovim partikularnim ciljevima koji nisu drugo do zbirka najnižih strasti i najbesramnijih prljavih maštarija: sve što izlučite braneći Trumpa, kasnije ćete polizati. No biće kasno i za vašu kaprofagiju nikoga neće biti briga.

Kada sve bude gotovo, a neće biti gotovo bez mnogo krvi i stradanja, ovo što podržavate biće dio sveopšte istorije beščašća.

Samo hulja i budala ne vide uspon nove fašističke internacionale. Da: riječ fašizam koristi se neoprezno i prečesto. I to je dijelom rezultat napora liberala da sakriju ono što ne može ostati skriveno: fašizam je čedo kapitalizma.

Liberalna kritika fašizma je neučinkovita jer je lažna. Ona insistira na osudi autoritarnih tendencija i nacionalizma, ali namjerno prešutkuje kapitalizam i imperijalizam kao noseće stubove fašizma. Ovo čemu svjedočimo već smo vidjeli. Kada se zapadni kapitalizam nađe u krizi, on trči u skute države i traži njenu pomoć. Taj stadij kapitalizma Mussolini je zvao superkapitalizmom.

Sljedeća faza je podrška kapitala autoritarnom lideru, suspenziji demokratije i golom nasilju kao sredstvu ostvarenja imperijalnih ciljeva, namjesto ideološkog brainwashinga i meke moći koji više ne završavaju posao.

Postoji više razloga zbog kojih je dvojac Trump-Musk potencijalno opasniji od bračnog para Hitler-Krupp. Kažem potencijalno, jer ishod nije izvjestan, iako šanse za dobro nisu velike.

Dio tih razloga pobrojao je misteriozni kolektiv koji se potpisuje kao The Stuctural Lens, čije vam manisfeste svim srcem preporučujem. Evo šta kažu.

Za razliku od krupnog kapitala 20-ih i 30-ih godina XX vijeka – dakle ljudi koji su finansirali Hitlerov dolazak na vlast, poput Kruppa i Thyssena, koji su u ono doba suverenizma primarno funkcionisali unutar nacionalnih granica – današnji tehno-oligarsi, u postglobalističko doba, djeluju globalno.

Moć današnjih oligarha poput Muska ne proizilazi iz tradicionalno pojmljene industrije, nego iz nego iz njihove kontrole moderne komunikacione i trgovinske infrastrukture. U pitanju je ono što pametni ljudi zovu kognitivni kapitalizam.

Ovdje bih dodao sljedeće: ključna kompanija iz Muskovog portfolija za razumijevanje onoga što on doista radi je Neuralink. To je ujedno i savršena ilustracija monstruoznosti kognitivnog kapitalizma. Ako se dobro sjećam, Naeuralink je, prije nego ga je Musk kupio, bio mala švajcarska firma. Kroz tu firmu Musk namjerava sljedeće: spojiti ljudski mozak direktno na internet.

Dakle, stvoriti ne internet svih stvari, nego internet svih mozgova. Online kognicija, podložna beskrajnoj kontroli i manipulaciji. Dakako i eksploataciji. Naravno: sve se to pravda značajem koji bi aparat kognitivnog autoritarizma imao za medicinu. Uvijek ista priča. Naprave ga da bi vas liječili, iskoriste ga da bi vas porobili. Distopijske implikacije ljudskog mozga koji je jedno s internetom su beskrajne.To je kraj privatnosti. To je korporacija koja, kao Bog u bajkama, doista zna svaku vašu misao. To je kraj obrazovnog sistema: čemu, kada oni koji mogu platiti jednostavno mogu daunloudovati podatke koje bi dobili u školi? itd, itd…

To je potpuna, online kontrola ljudskog mozga koji može i hoće biti usmjeravan na zaključke koje ćete pogrešno smatrati svojima – onoliko efikasno koliko niti jedan gebelsovski propagandni aparat ovog svijeta nije mogao sanjati.

Količina državne pomoći koju Musk dobija je enormna: država je njegov najveći poslodavac. Istovremeno, on je onaj koji je zadužen da državni aparat pročisti od „nepotrebnih ljudi“ – na primjer onih koji smetaju njegovim poslovima.

Tehnološki oligarsi podržavaju današnju fašističku internacionalu zato što od nje očekuju da obustave demokratske zahtjeve za ekonomskom redistribucijom i regulacijom.

No kako ističu The Structural Lens, citiram, „Ono što današnju situaciju čini naročito opasnom je konvergencija tri istorijska trenda koji su se prethodno pojavljivali odvojeno: transnacionalna moć kapitala (nalik na situaciju s kraja XIX vijeka), savez između bogatih i autoriratnih lidera (kao tridesetih godina XX vijeka) i dosada nezabilježena mogućnost društvene kontrole.”

Ova konvergencija stvara mogućnost za autoritarnu kontrolu kakve prošle generacije ne bi mogle ni zamisliti. Jednostavno, sredstva sa kojima raspolaže današnja tehno-fašistička alijansa daleko nadzilaze sve sa čime je fašizam ikada raspolagao. Govorimo o algoritmičkom autoritarizmu, sistemu apsolutne kontrole društva kroz digitalne mreže i manipulaciju podacima.

Pritom: stvari se odvijaju brzo i sve brže. Sudbina demokratije biće odlučena u sljedećih deset godina. U ovom trenutku, čini se da pobjeđuje globalizacija po mjeri oligarha, koja podrazumijeva slobodno kretanje kapitala i resursa između savezničkih autokrata, uz sve strožiju kontrolu populacije, koja će nužno rezultirati novom vrstom koncentracionih logora i čitavih teritorija pretvorenih u koncentracione logore na otvorenom.

Oni gaze. Oni uvijek gaze. Međutim: biće otpora.

(AntenaM, foto: Beta-AP)