Smrt voljene osobe je tragedija; smrt miliona je statistika. Znate tu? Ko god je to rekao, zborio je istinu.

Kao što je istina i da je smrt bogataša tragedija, a smrt sirotinje statistika.

Nema tome koji dan, a stotine migranata su se utopile u Mediteranu, kada je potonuo pretrpani brod. Nikoga nije bilo briga.

Tristo od tih ljudi bili su Pakistanci, sirotinja. Bili su sunarodnici oca i sina, milijarderâ, koji su stradali u podmornici kojom su se zaputili da vide olupinu Titanika. O dvojici bogataša znamo sve: i koliko su novca imali, i melodramu koja je pratila njihov polazak na put, i kako su se pred zaranjanje osjećali, i šta je rekla tetka, i šta, poslije svega, misli mali od pašenoga.

Životne priče tristo siromašnih Pakistanaca nisu zanimale medije. Koga briga šta je pred put osjećao stanovnik sluma, u svojoj kući od kartona i lima?

Šta god mislili o ravnodušnosti: ona je zlatna pri lažnoj sućuti. Nedostatak empatije je kudikamo snošljiviji od nedostatka ukusa – što patetično zaklinjanje u pravdu svakako jeste. Čovjeka sa nedostatkom empatije možeš ignorisati i izolovati; one sa nedostatkom ukusa ne možeš. Ti uvijek nađu način da glasno emituju svoju jezivu antiestetiku i antietiku. Svijet tih ljudi je govno, što je dovoljno loše. Da bude još gore, oni svoje govno svima oko sebe nutkaju kao mocart-kuglicu. Ne samo da bazdi, nego je i kič.

Sjećate li se fotografije djeteta-migranta koje se udavilo u Mediteranu, njegovog malog, krhkog tijela nasukanog na obali? Dječak se zvao Alan Kurdi. Rođen je u Siriji. Kada je umro, imao je dvije godine.

A sjećate li se kolumnističkih i europarlamentzastupničkih jadikovki i zaklinjanja „da se to više nikada ne smije desiti“, da „moramo učiniti sve da se djeca ne dave u moru, pred obalama Evrope“?

Evo smije: evo ne moramo. Znate li koliko se djece otad udavilo na migrantskim brodovima koji su potonuli u Mediteranu? A koliko je djece bilo na brodu na kojem je potonulo i 300 ubogih Pakistanaca?

Za nas ta djeca nemaju čak ni ime: toliko nam je stalo do njih. Tragedija počinje imenom: nema imena, nema tragedije. Smrt bezimenih je statistika. Osim što su bezimena i siromašna, ta djeca su još i muslimani i to je, da se ne lažemo, što se evropskog tankoćutnog javnog mnenja tiče, dodatni razlog da siromašna i bezimena i ostanu.

Smrti siromašnih nikoga ne zanimanju. Baš kao ni njihove ljubavi.

Bogatstvo nije uslov za nju, ali siromaštvo jeste prepreka ljubavi. Velike ljubavne priče, po pravilu, govore o ljubavi imućnih. Romeo i Julija djeca su uticajnih porodica. Ako je ona sirota, kao Pepeljuga – on je princ, pa će je udaja za njega učiniti princezom.

Nema u knjižarama i hladnim bibliotekama slikovnica koje djecu upoznaju sa romansama sakatih, teško oboljelih prosjaka.

Ko želi gledati film o ljubavnom paru koji nema čistu vodu ali zato ima hroničnu dijareju? Ko želi gledati romantičnu scenu: oni na prljavom dušeku što izgrizli su ga pacovi, dok im po kući špartaju komšijske kokoške, a po njihovim smrdljivim tijelima skakuću muve? Ona plače, on je nežno ljubi, za njih dvoje više sreće nema…

Srednja klasa voli ljubav, ali samo ljubav bogatih: ona joj pomaže da se osjeti plemenito, za klasu iznad.

Iz istog razloga srednja klasa sa najvećih uzbuđenjem prati i smrti bogatih.

Slažem se: život zna biti gadan i teško se dosjetiti smislenog razloga za njega. Pa ipak, nije svejedno da li ćeš ga provesti na jahti ili na ribarskoj barci. Kao što nije svejedno hoćeš li ga završiti na brodu na koji si se ukrcao jer si željan svega, ili u podmornici u koju si ušao zato što si svakog užitka i luksuza sit, pa ti više nikakvo zadovoljstvo ne može priuštiti ništa osim leta na Mars i pada na dno okeana.

(CDM, foto: Tone Stojko)