Bilo da su Crnogorci, Srbi, suverenisti, unionisti; bilo da su Albanci, Bošnjaci, bilo da više vole Seku ili Stoju, bitlse ili stounse – naši ljudi vjeruju u promaju. Po vas dugi dan trče smrtonosnim sobama i zatvaraju prozore, kao da na njima vrebaju nevidljivi snajperisti spremni da ti probiju srce metkom od vjetra.

Možda imaju pravo. Svijet je neprijateljsko okruženje: svako ko je živ, duboko je iza neprijateljskih linija. Meni se čini da nema toga što te ne može ubiti, a to svakako važi i za promaju, jednako kao i za jamb kockice ili ono glupavo ljubičasto cvijeće što raste na proljeće, pa đecu iz škola vode u blatišta da ga beru a onda im ti moraš prati glibave patike, koje će nositi čitavo školovanje, čega će se kasnije prisjećati kada budu kompetentni lideri i primjer izvrsnosti, živi dokaz da izuzetna inteligencija i obrazovanje moraju rezultirati uspjehom i visokim mjestom u političkoj hijerarhiji.

Još gore: ne samo da te sve što postoji može ubiti, no sve postoji samo da bi te ubilo. Ima bezbroj načina da se izgubi glava, a samo jedan da se preživi. Niko od nas nije bitan u takozvanoj „velikoj slici stvari“. Ali kad pobrojiš sve ono što te može uništiti, od bakterije do munje, dođeš u iskušenje da pomisliš kako takozvana priroda stoji na stanovištu da bi takozvani svijet bio bolje mjesto bez tebe na njemu.

(Za čitaoce poezije Bećira Vukovića: ne mislim ozbiljno; gornji pasusi su ironija i sarkazam. A možda i mislim?).

Bilo da su Crnogorci, Srbi, suverenisti, unionisti; bilo da su Albanci, Bošnjaci, bilo da više vole Seku ili Stoju, bitlse ili stounse – naši ljudi vjeruju u Evropsku uniju. Otkako evropske poslove Crne Gore vodi Andrija Mandić, broj građana Crne Gore koji su za ulazak naše države u EU dosegao je gotovo 110 posto. Andrija i MC Yo-nikije prozapadnim evropejcima učinjeli su ne samo i najtvrđe euroskeptike i putinovce; ne samo Dražu i Pavla Đurišića; nego čak i sebe.

Nema u ove gorde gore više krša koji ne diše evropski: ođe i kad džora okroji, to je vjetar u leđa našoj evropskoj budućnosti. Nema te gadosti koja ovdje neće biti opravdana „EU integracijama“. Profašistička revizija prošlosti, dakle bezočno laganje; odvratna, slaboumna asimilacija kao političko-crkveni-bezbjednosni projekat; najogavniji politički kompromisi i kapitulacije, potpuno odustajanje od makar privida etičnosti u politici – sve će to biti opravdano potrebom da što prije „postanemo dio velike evropske porodice naroda“. U novoj Crnoj Gori, EU integracije su ono što je lažni, luktrativni patriotizam bio u DPS-ovoj: posljednje utočište hulja.

Problem je u sljedećem. Ni to što je za članstvo u EU svaki mrtvi, živi i nerođeni građanin Crne Gore, kao ni to što je „Crna Gora regionalni lider u EU integracijama“, ne govori ništa istinito o crnogorskom društvu.

Službena politika priključenja Evropskoj uniji glasi: standardi pa status. Aha. A koje smo to standarde mi dosegli?

Što se standarda tiče; primili oni nas 2026. ili 2036, mi ćemo biti na daleko nižem standardu nego što smo bili 1986.

Rješenje za naš prijem u EU bi se, stoga, moglo nalaziti u prošlosti: zašto ne bismo tražili da nas u EU prime retroaktivno? Da se ne mučimo: ni mi, ni oni. Jer ko će sad dostizati njihove standarde? A ko će, tek, doseći naše na koje smo pljunuli?

Dakle: neka konstatuju da smo mi standarde dosegli već sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Da smo čak i 1986, kada je sve već išlo brzo nizbrdo, imali bolju zdravstvenu zaštitu, bolje pravosuđe, bolju policiju, prosvjećeniju političku elitu, manje korupcije i kriminala, pa ako hoćete, čak i više od demokratije i slobodnog tržišta nego sada. Jer kao što je vlast onda bila monopol komunističke Partije, sada je monopol crkvinih partija.

Politička borba se ionako svodi na probijanje kroz organe partije – i onda i sada. S tim što: ako je politička borba u Partiji bila Harvard, politička borba u kleptokratskim partijama je privatna Viša ugostiteljska u Surdulici. Slobodnog tržišta što se tiče, nije ga bilo, niti ga danas ima. Pitanje je jedino kada ga je bilo manje: onda, u vrijeme državnog monopola, ili danas, kada vlada pluralizam privatno-nacionalnih monopola?

To što je Crna Gora „regionalni lider u evropskom integracijama“ o kvalitetu života u Crnoj Gori i kakvoći te države govori koliko i podatak da je taj i taj klub lider druge fudbalske lige na Islandu. „Najbolji smo u regionu“ – to je zapravo lijep način da se kaže „Najgori smo u Evropi“.

Vjeruje li neko, doista, u usporedbe naših država sa Njemačkom i Belgijom, recimo? Ili se, ipak, mnogo bolje drže usporedbe nas i Meksika, na primjer?

U svojim srazmjerno bogatim arhivama pronašao sam članak o pobuni u zatvoru u Montereju. Tamo je, na sjeveru Meksika, onomad izbio omanji rat. Poginulo je 49 zatvorenika.

Vijest o tome glasila je ovako: „Vlasti pokrajine Novi Leon saopštile su da su, po ulasku policije u zatvor poslije pobune, u ćelijama nađeni mini-frižideri, klima uređaji, kablovski i digitalni televizori i akvarijumi. Pronađeno je 280 tezgi na kojima su zatvorenici mogli da kupuju različitu robu. Vlasti su teškom mehanizacijom u zatvorsko dvorište prenijele tone prokrijumčarenog namještaja i druge robe“.

Obratimo najprije pažnju na informaciju da je – policija ušla u zatvor. Zatvor bi, zar ne, trebao biti prostor koji je strogo kontrolisan? Policija bi u svakom trenutku morala znati šta se dešava u zatvoru. Pa ipak, policija je spoznala šta se u zatvoru dešava tek kada je u njega – ušla.

Zatvor u Montereju je, bojim se, dobra metafora naših država. I u zatvoru u Montereju djelovala je takozvana pravna država. Policija i sudovi naselili su taj zatvor korumpiranima i pripadnicima organizovanog kriminala. Tamo je postojalo slobodno tržište. O tome svjedoči pronalazak čak 280 tezgi sa mješovitom robom. Te su tezge, kao i rafovi naših prodavnica, bile pune uvozne robe. Postojao je, dakle, uvoz i uvoznici – jer sve što se u zatvoru prodaje uvezeno je: manje-više kao i kod nas.

Iako je u zatvoru, kao i u našim državama, postojala uprava, dakle vlast, istinski su gospodari bili kriminalci. Oni su bili dominantna društvena sila. Samo društvo bilo je, kao i naša društva, vrlo raslojeno. Društvene razlike su, kao i kod nas, bile enormne: neki su imali samo tvrdi krevet i mršavu supu, a neki sav luksuz. U zatvoru su, kao i kod nas, postojale religijske slobode.

„Policija je uništila i na stotine oltara i kipova, pojedine i u prirodnoj veličini, posvećenih meksičkom narodnom svecu Santa muerte (sveta smrt), kojeg poštuju trgovci drogom i otpadnici od društva, a kojeg Rimokatolička crkva ne priznaje“, čitali smo tada u vijestima.

U zatvorima se, kao što znamo, i glasa: stanovnici zatvora, kao i mi, imaju političke slobode. U zatvoru postoji i sloboda govora: kad si u zatvoru, slobodan si da do mile volje kritikuješ politički sistem. Zašto i ne bi? Šta ti mogu – da te uhapse?

Okej, shvatili ste šta hoću reći. Imam dodati samo još ovo. Zatvor funkcioniše ne samo kao metafora naših, nego svake države. Ipak, kao što svaki zatvorenik zna, nije svejedno u kojem ćeš zatvoru završiti. Kao što je Hag – da ne pominjemo sve one evropske zatvore sa ljudskim likom, koji su za stanovanje daleko pogodniji od Konika – bolji od Montereja, tako je i EU bolja od Bjelorusije.

Nije puno, slažem se. Ali dok sanjamo o boljem svijetu, zgodno je imati grijanje, čistu posteljinu i tri dobra obroka dnevno.

Sloboda je, napokon, precijenjena.

(CdM, foto: Autonomija)