Kafane su važne. Nekad su važne na dobar, nekad na gadan način. No to važi za sve važne stvari na ovom svijetu, zar ne?

Vladari ne vole kafane. Vole sebe u kafani, ali ne i podanike u njoj. U Crnoj Gori, u kojoj je rad kafana zabranjen zbog korona virusa, lokale otvaraju specijalno za pripadnike nove vlasti. Našim novim vladarima to je, izgleda, fetiš: tako dokazuju moć.

Kafane i revolucije

Ljudi u kafanama znaju pričati o politici. Pričaju oni o tome i na drugim mjestima, ali kafane su specifične: u njima ljudi misle brže i smjelije. Dva-tri čovjeka, dva-tri piva i eto ti zavjereničke grupe. U kafanama počinju revolucije. U pariškim kafeima skovan je napad na Bastilju. Znate kamo smjeram: neće ovo nabrajanje proći bez minhenskih pivnica. Tako je: u kafanama počinju i desne revolucije. Iranska je sazrela u teheranskim čajdžinicama.

Ja sam, čini se, rođen prekasno za revoluciju: 1974, kada je Tito već slomio Hrvatsko proljeće i srpske liberale. Izabrao je gore i tako, nehotice, stvorio pretpostavke za uništenje vlastitog životnog djela, dvije decenije kasnije.

Ali sam zato doživio dvije kontrarevolucije: onu krvavu 1989-1996 i onu lokalnu, crnogorsku – Amfilohijevu repliku Irana 1979. Dvije, a zapravo tri: ne zaboravimo i treću kontrarevoluciju, onu u produženom trajanju (1989 – ), kojoj se kraj ne nazire. Tranziciju, dakako. Tri kontrarevolucije prije pedesete… Kakvo pretjerivanje. Da sam lik u romanu bio bih neuvjerljiv a autor optužen za besmisleno ponavljanje koje vrijeđa čitaočevu inteligenciju. Književnost, za razliku od takozvane stvarnosti i takozvanog života, mora imati mjere i smisla.

Kafane su u Bosni i Hercegovini postale, čini se, simbol pobune. Kažu mi da ljudi na društvenim mrežama kače svoje fotke iz kafane, kao znak otpora i hrabrosti. Istovremeno, kafedžije se bune jer su im opet zatvorili radnje. Bunili su se i u Crnoj Gori: tvrdili su da se zaraza ne širi u kafanama.

Širi. Kao što se širi i u bogomoljama, vrtićima i bolnicama, pa i u porodičnim domovima: na svakom mjestu gdje čovjek nije sam.
U istinski sekularnoj državi, potreba jednog da se moli bogu i da ode na sahranu vjerskog velikodostojnika nije starija od potrebe drugog da ode na black metal koncert ili u kafanu i tamo opali bocu viskija ili gajbu piva. Ili ode na proslavu na koju ga je pozvao prijatelj koji stupa u istopolni brak.

Ali ovo nisu takve države: ove su zemlje čeda kontrarevolucije. Zato u Crnoj Gori kafane ne rade a premijer obilazi sahrane popova i na njima ljubi kovčege i mrtvace preminule od korone. Tako je i u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji.

Zato što je, u Crnoj Gori konkretno, Amfilohije ukopan uz prisustvo hiljada ljudi i kršenje svih epidemioloških mjera, a u tome učestvovao kompletan novi državni vrh, država nema pravo da nikome zabrani ništa, pa ni da uprkos zabrani nadležnih otvori kafanu. Brani ona, zatvara i kažnjava: ali to je golo nasilje.

Sve ste dobili

Bosna i Crna Gora su države koje nisu bile u stanju nabaviti vakcine, nego primaju Vučićevu milost i tako ponižavaju građane kojima je do te dvije države stalo. Način na koji bosanskohercegovačke i crnogorske vlasti hendlaju epidemiju duboko je u zoni krivične odgovornosti. Ali niti u jednoj niti u drugoj zemlji vlast neće zbog toga pasti, bez obzira ne sve mrtve koje su njihova nesposobnost, neodgovornost, nebriga, ali i zla namjera, ostavile za sobom. Neće pasti iz istog razloga zbog kojeg ranije sa vlasti nisu padali lopovi: jer će se vlasti pozvati na nacionalni interes i „našu stvar“, a građani to prihvatiti.

Imam jednostavno pitanje za vas: mislite li, zaista, da bi se u Titovoj Jugoslaviji zaraza ovako proširila, da bi bilo ovoliko mrtvih? Mislite li, zaista, da ne bi bilo vakcina i da bi vakcinacija ovako traljavo, brzinom puža na samrti, išla?

Svi znamo odgovor i svi znamo zašto.

Ljudi se bune jer im ne daju u kafanu, zato što pravilno detektuju da pitanje njihovog meraka ne bi smjelo biti pitanje kojim se bavi država. Ali demokratska pravna država, dragi moji, jednako kao i totalitarna država, ima tendenciju da uređuje svaki segment života – da ništa, pa ni vaš merak, ni vaš seksualni život, ni način na koji ćete umrijeti i biti pokopani, ne ostaje izvan pravne regulative. Čitav vaš život je pod ingerencijom i nadzorom neke institucije. To vam, dragi moji, premda vam niko nije rekao niti vas o tome pitao, ide sa „društvom znanja“, „društvom izvrsnosti“, „tehnološkim napretkom“, „ekspertima“ i NVO sektorom, kao ekskluzivnom formacijom za sprovedbu policiranja. To vam se, dragi moji, zove biopolitika.

Eto: sve ste to dobili, a samo ste htjeli vjeru, naciju i državu.

Sačuvaj me Bože od onoga što želim.

(zurnal.info/Antena M)