Bio u Mostaru čovjek, zvalo ga Meho Džeger. Pisao je pjesme. Neke od njih bile su dobre.

U jednoj, ako me sjećanje služi, a male su šanse za to, Džeger govori o kockaru. Oš sarme, sine, pita ga stara mati. A on kaže: daj mi tri pa jednu.

Sreća je precijenjena, između ostalog zato što ne postoji. Dakako, postoje primjeri sreće, koji se i danas prepričavaju. Baš kao što postoje i primjeri ljudi koji su pali sa nebodera i preživjeli. Kao što postoje i primjeri našeg čojstva i junaštva.

Ako si nešto prepustio kocki, odmah to prekriži. Radije ću pare baciti u kanalizaciju nego ih dati za kocku: dostojanstvenije je. Nada u sreću unesrećila je bezbrojne ljude. Kako kaže Emir Imamović, nemoguće je misliti pozitivno: ili misliš ili si pozitivan.

Ali gdje leži najveća nevolja… Sreća, rekosmo, ne postoji. Ono što ne postoji ali ostvaruje stvarni učinak u svijetu postoji više od onoga što zaista postoji, ali se svi ponašaju kao da ne postoji.

Identitet, recimo, ne postoji: on je nestalna konstrukcija u stalnoj promjeni, tek način na koji vidimo sebe. Plata, pak, postoji, ma kako mala bila. Pa ipak, mi smo se devedesetih ponašali kao da je suprotno: za ubijanje i zvjerstva koja smo vidjeli kao nužne za odbranu identiteta bili smo spremni dati sve, pa i plate, koje su pale na dvije marke. Zločin je kao djeca: skup, ali traje. Za masivne zločine koji su počinjeni u ime našeg identiteta trebalo je mnogo para: naših para. Što nas ne čini saučesnicima: tek finansijerima zločina.

Opozicija je popis vidjela kao šansu da ih krene karta. Kad su se kockali posljednji put, izglasavši Abazovićevu vladu, ostali smo bez cjelokupng sakralnog nasljeđa.

Kad igraš sa tuđim parama, muda su ti do poda.

Sad preostaje da sačekamo posljedice odluke da se odbije igra dok je diler Abazović, odluke da se povjeruje da će Spajić pošteno dijeliti. Ne kockam, rekoh, ali igrači pokera kažu da je ovako: ako, čim sjedneš za sto ne uočiš magarca koji će biti odran – ti si taj magarac.

Nema sumnje da je Spajićevo popuštanje politička pobjeda opozicije. Je li ta pobjeda Pirova – vidjećemo. To je problem sa igrama na sreću: onaj ko je izgubio zadnji sazna novost. Dok on ne sazna, ostali su već potrošili njegove pare.

Igra se po pravilima opozicije, ali kazino je imovina vlasti, za koju rade i diler, barmeni, konobari, animir dame…

Spokojni, trijumfalni cinizam sa kojim predstavnici vlasti komentarišu kako je popis „tehničko pitanje“, koje će „doprinijeti kreiranju javnih politika“, ne sluti na dobro. Svima je jasno da je popis tek nacionalno prebrojavanje. Da je ikome bilo do efikasnosti, popis bi imao tri pitanja: nacija, vjera, jezik. Samo o tome se radi. Sve ostalo je ispaša za bijele brave. Što niz Komove jave.

Situacija podsjeća na odgovor koji mi je dao prijatelj, kada sam ga pitao kako je: „Osjećam se odlično. Ostalo će pokazati autopsija“.

Bojkot je bio nemoguć, još od trenutka kada se sa upravom kazina krenulo u pregovore o pravilima po kojima će igrač pobijediti kuću.

Thomas Bernhard je učio kako komediju treba pisati kao tragediju, a tragediju kao komediju.

Stoga, završimo dobrim bosanskim vicem.

Vraćaju se iz kluba, u gluho doba noći, matematičarka i logičarka. Čuju korake koji ih prate. Matematičarka izračuna alternativnu putanju pa kaže: hajdemo tim putem, pa ako opet čujemo korake, bićemo sigurni da nas neko prati.

Da: neko ih je pratio. Šta ćemo sad, pita logičarka. Podijelimo se pa se nađimo kod mene, kaže matematičarka; ne može nas pratiti obje.

Matematičarka stigne kući. Ali logičarke nema pa nema. Kada napokon stigne, matematičarka je pita: šta je bilo?

Ništa, kaže logičarka, on krenuo za mnom. Kad sam vidjela da mu ne mogu pobjeći, ja dignem suknju; on to vidi, pa spusti gaće.

I, šta bi, pita matematičarka.

Na to logičarka kaže: ja sa dignutom suknjom, logično, trčim brže nego on sa spuštenim gaćama.

Šta mislite ko je u našoj, popisnoj verziji ovog vica spustio gaće?

(CdM, foto: Autonomija)