Ima tome najmanje deset godina. Tad sam još izlazio na jutarnju kafu, jer ju je, ako poraniš, bilo moguće popiti a da nisi prisiljen slušati kako se kroz razgovor ljudi za susjednim stolom ukazuje krvledeća glupost i besramlje. Na kafu sam tada izazio jer u 7 ujutro nije bilo nikoga ko bi, iako je čitava terasa prazna, sjeo baš za sto pored tebe i na mobilnom telefonu stao najglasnije što može puštati ono za što on misli da je smiješno i ono za što on misli da je muzika a zapravo je izraz diluvijalne svijesti koja bi i kod šimpanze izazvala susramlje – ili krindž, na jeziku tik-toka.

Bila je, rekoh, nedjelja i to jutro je u grad stigla đačka ekskurzija. Djecu ozgo doveli su da vide more. Pa su djeca izašla iz autobusa, ugledala more, u najvećem strahu vrisnula i bezglavo otrčala uzbrdo, što dalje od plave, dosadne fleke. Dio njih, međutim, nije pokleknuo ni pred morem, pa su riješili svratiti u moj i prijateljev kafe i tako uništiti moju i prijateljevu kafu i moju i prijateljevu nedjelju. Neko su vrijeme mirno sjedjeli i buljili u vodu, a onda su se pomamili jer se jednom od njih učinilo da je vidio jato delfina. Ostali su bez uspjeha pokušavali da snime životinje telefonom, ne bi li snimak poslije izložili na društvenim mrežama.

Gomila čovjekove mladunčadi trčala je po kafeu s elektronskim napravama usmjerenim ka pučini. Kada su se napokon smirili i sjeli, mladić s piskavim glasom rekao je da delfine treba ubijati, jer su štetočine. Njegov stric živi u Budvi, stric je ribar, njemu delfini jedu ribu iz mreža. Djevojkama je isprva bilo žao delfina – tako su slatki! – ali su se na kraju složile: ako ih treba pobiti, šta one tu mogu. Ženke su se isključile iz rasprave i odlučile da na sajtovima o kozmetici i turbo folku sačekaju dok se mužjaci ne vrate iz lova.

Mužjaci su, pak, razmjenjivali iskustva: koji je najefikasniji način da se ubije delfin? Počeli su s pojedinačnim ubistvima: s barke mu se baci riba, pa ga kad izroni ustrijeliš harpunom. Potom su se dosjetili masovnih egzekucija: baciš nekoliko štapina dinamita na jato. Za manje od minut stigli su do genocida: kantu fasadne boje od pedeset litara napunjenu ekserima i dvadeset kilograma dinamita s dugim fitiljom uz pomoć konopa spustiš na pedeset metara dubine, delfini su radoznali, jato prati kantu, kada dođe do eksplozije to je kao da si detonirao manju atomsku bombu, tu više nema žive duše.

Ja sam bio iznerviran a prijatelj prijatno iznenađen onim što je čuo. „Ova djeca, dragi moj, pokazuju ozbiljan talenat“, rekao je. „Ako se sa njima bude radilo kako treba, oni bi se mogli do posljednjega poubijati“, kaže, „a ne kao mi, i svi prije nas, ostaviti posao međusobnog istrebljenja nedovršen, tako da ga moraju nastaviti neke buduće generacije koje će, opet, oboljele od javašluka kao i sve prije njih, krvave nenamirene račune u nasljeđe ostaviti nekim ljudima koji će na ovaj svijet biti pozvani nakon njih. Ova djeca bi mogla ići do kraja, do potpunog istrebljenja. Ako pretpostavimo da i Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju slične mlade talente, buduća će kasapnica, nadajmo se, biti i posljednja. Jer stanje je, složićemo se, nesnošljivo: računi od Kosovske bitke nisu još nemireni, kao ni oni pod Prvog, dakako ni Drugog svjetskog rata, o Balkanskim i građanskim ratovima i onom sa NATO da ne govorim.

Ratovi bez kraja, ratovi bez pobjednika, ratovi na veresiju, eto šta je nama došlo glave: navika da se vlastiti računi ne namiruju, da se živi i ubija na kredit, da se dugovi ostavljaju djeci u nasljeđe“.

E sad… Moguće da je to kulturološka stvar, no mnogi građani Crne Gore imaju problem da razumiju sarkazam. To je očito iz komentara mojih tekstova, od kojih mnogi svjedoče o zapanjujuće pogrešnom razumijevanju onoga što u tekstu piše.

Na primjer. Ovaj tekst je pun sarkazma. To što moj fiktivni prijatelj izražava nadu u nove ratove koji će biti posljednji, jer nakon njih neće biti nikoga ko bi ratovao, ne znači da se ja zalažem za to, nego da kroz formu crnohumornog pretjerivanja iskazujem negodovanje zbog ideologija i političkih projekata koji se predstavljaju kao namirivanje „dugova iz prošlosti“, kao „dovršenje onoga za što su se naši preci borili“ – ukratko, moje neslaganje sa idejom da je volja mrvih obavezujuća za žive.

Jer ona to u praksi svakako nije. Niko mrtve ne zloupotrebljava kao onaj ko tvdi da djeluje u njihovo ime. Evo na primjer…

Je li vas Amfilohije, kojemu se beskrajno divite i na kojega se rado pozivate, naučio da raskubate MCP, da joj oduzmete Sjever i Boku? Ili bi on kletvama gađao svakoga ko bi se usudio pomisliti na to? I šta ćete poduzeti povodom toga? Ništa, naravno.

Jesu li vas izgorjeli Zviceri i Krsto naučili da treba biti pragmatičan i da Turistička organizacija valja koliko milion eura na ruke mašini za asimilaciju Crnogoraca? Jer nije ko je izio govno, no ko ga je izio iz patriotskih, uzvišenih razloga.

Jesu li vas stradali u Šahovićima naučili da pridržavate skute i tron onima koji vam brane da obilježite njihovo stradanje? Jesu li vas mrtvi iz Srebrenice i Gaze delegirali da pomažete Mandiću da glumi umjerenost i toleranciju i da sve što čini sinhronizuje sa Dodikom, koji kipti od mržnje prema vašem matičnom Sarajevu, koje naziva „muslimanskom kasabom“ i bacio bi, da može, atomsku bombu na njega?

I tako oduvijek i tako zauvijek. Kraj nikad nije bio problem. Nego je problem to što kraja nema – to što se sve, dakle gadluk, uvijek samo nastavlja.

(CdM)