U glavnom gradu Crne Gore nije mogao biti prikazan film na albanskom jeziku. Evo: https://www.cdm.me/kultura/incident-na-dzada-film-festu-prekinuta-projekcija-filma-na-albanskom-jeziku-na-zabjelu-obavijestena-policija/

„Nije mogao“ nije tačan opis. Mogao je. Mogla je doći policija, pokupiti mlade ćetalje koji su prekinuli projekciju, a onda ležerno film pustiti do kraja. Međutim: policija je zauzeta „vetingom“, čiji cilj je etničko čišćenje policije od Crnogoraca, a potom i stabilizacija policijskih snaga koje će prije same prekinuti projekciju na albanskom nego pohapsiti one koji projekciju sprječavaju. No to radi vlada u kojoj uredno sjede i predstavnici albanskih nacionalnih partija, pa neka o tome oni misle. Ili neka se još jednom sastanu Nik i Andrija i jedan drugom daju besu da će albansko-srpski odnosi ubuduće ćetati hiljadama cvjetova. Dabogda tako i bilo: kome krivo, sve mu unazad odilo, a pete naprijed.

Ako se neko sjeća, ovako je, pod pritiskom, organizator fetivala na Žabljaku odustao od projekcije filma Jasmile Žbanić o genocidu u Srebrenici. Jedini adekvatan odgovor na Žabljaku ujedno je bio i jedini adekvatan odgovor na Zabjelu: film je morao biti prikazan.

Jer u suprotnom, bijesni ljudi puni mržnje okupljeni na ulici će uređivati festivalske programe i prekidati festivale – kao što to sada po Hrvatskoj čine razne grupe „branitelja“.

Ljudi vole da budu zabranitelji – prostota uvijek teži ukidanju i uklanjanju onoga što je iritira. A više od svega je iritira istina i ljepota. Da nije bilo onih koji su, bez obzira na cijenu, bili spremni suprotstaviti se zabraniteljima, ovaj odvratni svijet bio bi još ogavnije mjesto.

Povlačenje pred zabraniteljima i „prepuštanje institucijama pravne države“ da se bave njima je eufemizam za autocenzuru. Tako zabranitelji postižu cilj: sljedeći put, selektori će voditi računa da zaobiđu filmove koji mogu „izazvati neželjene reakcije“.

Kultura koja ne iritira prostotu i fašiste je u najboljem slučaju mediokritetska. Kultura koju fašisti doživljavaju kao svoju je fašistička kultura.

Oglasila se EU i saopštila nam nešto o važnosti umjetničke slobode: blablabla. Eto, to nismo znali bez njih. Nego: kako da tu slobodu zaštitimo od ideologije sa kojom vi pregovarate o našem ulasku u Uniju – pitao bih?

Ah: čekajući EU, čekajući Godoa… Ovo ćemo, kao i sve, ili sami ili nikako. Znači nikako, no ajd’ sad… Dakle; šta bi bila adekvatna reakcija javnosti na praktičnu zabranu filma na Albanskom? Reći: kada vidim mržnju prema Albancima, i ja sam Albanac. Ili još bolje: i ja sam „Šiptar“. Evo, ponovite za mnom, ako vam nije gadno – nije teško. Dok god Albanski ne bude tretiran kao ostali jezici u Crnoj Gori, sve kulturne programe počinjati na albanskom. Evo: ja ću svoje nastupe ubuduće počinjati isključivo na albanskom, tako da to možete na vrijeme da spriječite. Na RTCG prikazati serijal albanskih filmova, da se gledaoci većinskog naroda naviknu na jezik koji im govore sugrađani. Ali to se Raonić sigurno i sam sjetio. „Večeri albanskog filma“ na RTCG samo što nisu počele.

Da skratimo. U biti, jedini adekvatan odgovor na ono što se desilo na Žabljaku i Zabjelu, kao i sve buduće zabraniteljske akcije, glasi:

Zhdukuni, hajvana.

(CdM/Foto: Autonomija)