Niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Tako stoje stvari, tako funkcioniše ova deponija živoga gadluka i mrtvih iluzija koju zovemo svijetom. Ostalo je mašta. Kakvo god dobro da ste počinili, učinili ste to na vlastitu odgovornost.

Time ne želim reći da ne treba činiti dobro. Naprotiv: treba ga činiti kad god i koliko god možete, bez obzira na neminovnu kaznu za to. To je jedini način da budete dostojanstveno ljudsko biće. Dobrota je najradikalniji akt pobune, ona je ultimativno „ne“ principu po kojem svijet funkcioniše.

Ali to je teško, to je tako teško. Zato niko nije usamljen kao dobar čovjek.

Ilčo Gocevski, recimo. Čovjek koji je, sam sa kricima umirućih, 40 sati vozio povrijeđene u požaru u Kočanima, u Sjevernoj Makedoniji. Četrdeset sati spašavao je živote, svjedočeći ljudskoj agoniji. Na koncu je otišao kući, da odspava sat vremena, prije nego nastavi da pomaže ljudima. Umro je u snu, čim je zaspao. Iza njega ostali su supruga i dijete. Za očevu dobrotu to će dijete biti nagrađeno tako što će imati teži život od svojih vršnjaka, koji će imati oba roditelja i sigurnost koju oni donose.

Ništa nije tako iritantno kao religiozna preseravanja, koja ljudi horski ponavljaju svaki put kada neko bude brutalno kažnjen za dobrotu.

Znate ono: nema veze, Bog će ga nagraditi, i njega i dijete.

Jah, znam sve o tome.

Nesreća je najveća sreća. Siromaštvo je najveće bogatstvo. To hoće da vam kažu.

Ovo hoće da vam kažu: koliko govno od čovjeka moraš biti da bi, kada ti dijete umre od gladi, ili zato što nisi imao para za liječenje, ti budeš bijesan i ko hajvan se buniš? Je li umrlo – jeste. Valja li ovaj život išta – ne valja. Hoćete li, zato što ste propatili na ovom svijetu, oboje – i dijete i ti – dobiti nagradu na onom – hoćete. Pa otkad je 70 godina ugodnosti na ovom svijetu bolje od vječnosti u Raju? Ali takva je sirotinja: nikad joj dosta. Najlakše je bačit obraz pod guzicu. Tako vam je to: gladni vazda hoće hljeba preko pogače.

Umjesto sirotinje, koja vazda nešto kukumavči, bogati bi trebali biti oni koji se neprekidno žale, oni koji nose plamen pobune. Ljudi poput Maska najveće su žrtve. Jeste: on ne zna šta ima. Ali će kad umre pravo u Pakao. Valja to trpjeti: valja živjeti sa tim. A kako znam da će u Pakao? Pa kažu teolozi, a oni sve znaju. Evo, recimo, Jon Sobrino, jezuitski sveštenik i ugledni teolog. On je napisao knjigu koja se zove „Izvan sirotinje nema spasenja“. Naslov ne može biti jasniji. Samo siromašni će biti spašeni. Šta to znači, ako ne da je sirotinja, a ne prljavo bogati, zapravo povlaštena klasa? Nije li onda razložno zapitati se: dokle ide ljudski nesojluk? Dakle; time što te je na ovaj svijet pozvao kao siromaha, Bog te je nagradio. Onoga što ima 789 milijardi je nagrdio. Bog ti je dao vječnost u Raju, a tebi je opet malo: opet gledaš u tuđi pjat, vazda ti se čini da je tuđe veće i bolje. I ti, koji si od Boga dobio sve, uzeo bi onome bogatome i te bijedne paruljine, jedino što će on ikada imati?

Odličan bosanski vic ilustruje ispravan pristup navodnoj, ponavljam navodnoj nepravdi na ovom svijetu. Ide ovako. Poveo Suljo familiju na izlet. Otišli na livadu kraj rijeke, razgoreli vatru i ispekli krompir. Ali Suljov mali sve pogleduje put ljudi koji su roštiljali kraj njih. Pita on Sulju: babo, babo, zašto mi jedemo krompir, a ovi pored nas bifteke, gambore i jastoga? Otac sina pomiluje po glavi i kaže mu: ko im jebe mater kad nisu posijali.

Hoću vam reći: pustite te ljude, neka se pate u svojim privatnim avionima i zamkovima. Vi siromašni, koji ste dobili vječnost užitka i sveimanja, dozvolite bar tren bogatstva onima pred kojima je vječnost u patnji.

Ja, jasno, ne znam je li Gocevski bio religiozan čovjek. Mislim da je to irelevantno. Religijski propisi, tvrdim, nisu bili ono što je vodilo tog čovjeka. Njegovu doborotu do samouništenja vodilo je nešto drugo, ne potreba da se umili Bogu: ljubav i odgovornost, potreba da se vlastitom požrtvovanošću, u situaciji apsolutnog terora užasa, povrati poredak – makar on bio iluzija – u kojem ljudski postupci nešto znače, imaju sposbnost da mijenjaju ishod.

Kada u jednačinu ubacite Boga i njegovu nagradu, prestaje svaka mogućnost istinski etičkog čina. To nije etika – to je dresura. Ako pojedeš komad mesa koji ti je bačen u kavez, dobićeš po leđima. Ako ne pojedeš, dobićeš kost i milovanje. Ako uradiš ovako, ideš u Raj. Ako, pak, učiniš onako, pravac Pakao.

Da bi nešto bilo istinski etički čin, ne smije postojati nagrada. Etički čin se ne vrši zato što ćeš biti nagrađen, nego uprkos tome što za njega slijedi kazna. Ne zato što ćeš biti nagrađen, nego uprkos tome što ćeš biti nagrđen.

Moral i njegovo poštovanje je ono što donosi nagradu – osnovni mehanizam dresure u ljudskom društvu. Zato nema ničeg bjednijeg, sitnosopstveničkijeg i odvratnijeg od morala, koje mediokritetstvo drži za etiku. Moral je etika onoliko koliko je masturbacija seks.

Etički čin podrazumijeva kaznu. Da tezu pojasnim varirajući Žižekovu analizu Mozartovog Don Giovannija.

Ovako, dakle. Čitav život si pljačkao ljude, tvoja je pohlepa tolike porodice otjerala u nesreću i bijedu. Kada ti se primakao kraj, okrenuo si se Bogu – danas, nikoga religioznijeg od tebe. Nikad nije kasno da čovjek stupi na pravi put i okrene se vjeri, zar ne? Tvoja je transformacija naišla na aplauze okoline, jer predstavlja vlažni san javnoga morala, bajku o grješniku koji se pokajao. A ni pop nije imao ništa protiv, tim prije što nisi škrtario na donacijama crkvi. Problem je samo to što je u pitanju transformacija iz govneta u još veće govno. Jer: nije li jasno da je u pitanju jeftini manevar izbjegavanja kazne?

Šta bi u toj situaciji bio istinski etički čin? Da dođeš do pune svijesti o svojim greškama i zlu koje si drugima učinio. I da odbiješ spasenje – zato što znaš da ga ne zaslužuješ. Da kažeš: čitav sam život griješio. Odabrati sada spasenje umjesto kazne bila bi još jedna greška, još jedan čin kukavičluka u životu ispunjenom kukavičlukom. Da odbiješ spasenje koje ti nudi svjetina i sveštenstvo za koje spasenja nema, svjestan da je jedino što te barem djelimično može iskupiti kazna na koju dobrovoljno pristaješ.

(tekst i foto: CdM)