Nekoć sam se, ima tome deset godina, zanimao za uticaj Heideggerove filozofije na intelektualnu scenu Irana.

Na to sam bio ponukan esejom „Heideggerovi duhovi“ https://www.the-american-interest.com/2016/02/25/heideggers-ghosts/ koji je u The American Interest objavio Alexander S. Duff, profesor političke filozofije na jezuitskom Koledžu Svetog Krsta u Worcesteru, Massachusetts. Duff kao jedan od najvećih intelektualnih (i političkih) izazova liberalnom kapitalizmu detektuje filozofiju Martina Heideggera. Zašto?

Zato što, da kažemo to desetercom:

Sve od Moskve do iranskog klera,
grli, ljubi Martin Hajdegera.

Duff u mnogim od antizapadnih, antiliberalnih pokreta današnjice prepoznaje čitanja Heideggerove kritike zapadnog racionalizma. Konstatuje kako je rad Martina Heideggera imao presudan uticaj na važne intelektualne figure iranske teokratije, putinovske imperijaliste, bijele supremaciste, evropske neo-fašiste, radikale politike identiteta…

Da bi se razumio njegov politički uticaj, Heideggera valja uporediti sa Marxom, piše Duff.

„Heidegger ne stoji iza nekog organizovanog internacionalnog političkog pokreta, na način na koji je Marx stajao iza marksizma. Heidegger nije imao svog Lenina, ali je, kao i Marx, ponudio cjelovitu analizu nezadovoljstva i alijenacije u poznom modernom životu i uputio na mogući lijek. Marx je izvor nezadovoljstva pronašao u otuđenju rada koje je sproveo dominantni ekonomski sistem, dok je Heidegger u pitanje doveo samu prirodu čovjekovog razuma“.

Još od šezdesetih godina dvadesetog vijeka evropska i ljevica i desnica elaboraciju svog nezadovoljstva modernim svijetom dijelom crpi iz Heideggerovog rada. Duff ipak ističe dvije vjerne Heideggerove mušterije: ruske neo-imperijaliste i iranske teokrate.

U Duffovom tekstu čitamo kako je nekoliko vodećih iranskih mislilaca, prije i nakon revolucije 1979, svoju kritiku „toksične zapadne civilizacije“ i teoriju permanentne revolucije zasnovalo na Heideggerovoj misli. Ta je revolucija ispod čizama marširajuće istorije trebala izvući autentičnu islamsku prošlost.    

Prvi od tih mislilaca bio je sociolog i aktivista Ali Shariati koji je iransku javnost upoznao sa Heideggerovim mišljenjem. Shariati se pedesetih i šezdesetih godina u Parizu kretao u revolucionarnom ljevičarskom okruženju, uobličenom Fanonovim marksizmom Trećeg svijeta i Sartrovim maoističkim egzistencijalizmom. Tu se upoznaje sa Heideggerovim radom i izvodi svoju aktivističku društvenu teoriju koja bi, mislio je, trebala biti prihvatljiva za narod Irana i njegovu „autentičnu religiju“.

Shariatijev  “Crveni šiizam“ zahtijeva društvenu pravdu i revoluciju i suprotstavlja se „Crnom šiizmu“ šiitskog klera. Shariati je umro u iranskom zatvoru i nije dočekao da vidi Khomeinijevu verziju revolucije koju je promišljao.

Uzgred budi rečeno… Kampanja slikanja muslimana, naročito Arapa, kao zatucanih fundamentalista koji samo što ne izvrše teroristički napad daje rezultate. Ko se još danas sjeća da je progresivna lijeva ideja bila moćna na Bliskom Istoku – dok je nije zatro Zapad – pa i među Palestincima? Otiđite na londonsko groblje Highgate, gdje je sahranjen Marx. Tačno preko puta Marxova groba, sa druge strane šljunčane staze koja tuda prolazi, nalazi se grob iračkog marksiste kojemu sam, nažalost, zaboravio ime, kao što sam zaboravio i mnoge druge, doista bitne stvari.

Za zvaničnu interpretaciju Heideggera u Khomeinijevom Iranu pobrinuo se Ahmad Fardid, jedan od najuticajnijih mislilaca Revolucije, piše Duff. Ali Mirsepassi, profesor na New York University, Fardida je prozvao „iranskim Heideggerom“. Fardid je decenijama predavao na teheranskom univerzitetu. Njegova su predavanja legenda, iako nikada nije pisao. Njemu Duff pripisuje uticajni koncept Gharbzadeghi, koji je, navodi se, popularizovan u spisima Jalal Al-e Ahmada. „Taj koncept značio je transplantaciju Heideggerove kritike racionalističkog Zapada u iranski kontekst“.
Gharbzadeghi je ime za bolest Zapada, ujedno i trovanje Zapadom, takoreći zapadnitis. Po Fardidu, ta je bolest započela sa racionalnošću Grka a kulminirala sa univerzalističkim pretenzijama prosvjetiteljskog sekularnog, materijalističkog humanizma.

Taj duh Fardid smatra najvećim neprijateljem autentične islamske biti Iranske revolucije, a Heideggera veliča kao onoga ko je „bolest“ dijagnosticirao. „… Fardid prepoznaje tri usamljena svjetla u svijetu osuđenom na potpuni mrak: Iransku revoluciju, misao Martina Heideggera koji je obezbijedio intelektualni aparat potreban da se dijagnosticira „zapadnoksikacija“, i Ayatollaha Khomeinija“.

Fardidov student, koji će dogurati do mjesta predsjednik Iranske akademije nauka, Reza Davari Ardakani nastavio je tamo gdje je stao njegov učitelj. On je, tvrdi Duff, prvi među savremenim iranskim tumačima Heideggera.  Ardakani tvrdi kako Zapad nije ni geografska ni istorijska kategorija, nego permanentno duhovno iskušenje. Heidegger je, po njemu, shvatio esenciju „zapadnog zatvora“.

U Moskvi, intelektualnu figuru gotovo pa opsjednutu Heideggerom Duff pronalazi u notornom idiotu – Aleksandru Duginu. Da skratimo priču: Dugin, blizak ruskim vojno-obavještajnim krugovima i Putinu, zagovara rat za kraj svijeta. On Rusiju vidi kao Eurazijsku imperiju. Svi koji su protiv vrijednosti liberalnog zapada njegovi su saveznici – od Teherana do Atine, gdje Duff navodi da je navodno održavao bliske veze sa djelovima Syrize. Ovdje valja napomenuti kako Duff iz nekog razloga preskače Beograd, gdje Dugin ima popriličan uticaj. Kako god: kao i u slučaju teheranskog čitanja Heideggera, Dugin koristi misliočevu kritiku zapadnog racionalističkog zapadnog univerzalizma, ne bi li opravdao svoj projekat ruske pravoslavne džamahirije – koja bi, jasno, svijet vratila na pravi put.

U Duffovom tumačenju, Heidegger ne samo da je bio nacista, koji se u nacizam razočarao 1934, zato što nacionalsocijalizam po njegovom sudu nije bio dovoljno radikalan, jer je već tada procijenio da Hitler neće sprovesti potpunu konzervativnu revoluciju – nego je i do danas inspiracija raznim mračnjacima na ultra-desnici.

Heidegger je, ako ćemo pravo, zapravo ogroman uticaj imao i na ljevicu i liberale, na mnoge od najvećih mislilaca u posljednjih pola vijeka: na Rortya, Derridau, Vattima, Agambena…

Duff iz nekog razloga “zaboravlja” da kaže da bez Heideggera doslovce ne postoji Derrida – koji je bio Sefard, dakle Jevrej. Bez Heideggera nema, dakle, najuticajnijeg jevrejskog filozofa dvadesetog vijeka. Nema bez mrznog, mračnog Švabe ni superpopularnog postmodernog koncepta dekonstrukcije, koji je Derridaina adaptacija Heideggerovog koncepta Abbau.

Što tek reći za glasovitog američkog mislioca Richarda Rortyja, koji se čak odvažio da u – takođe glasovitom – eseju “O Heideggerovom nacizmu” ispiše alternativnu misliočevu biografiju?

Po kojoj se filozof u ljeto 1930. zaljubljuje u prekrasnu studenticu Saru Mandelbaum, Jevrejku. Da bi bio sa njom, odvaži se na razvod od Elfride, što će ga koštati prijateljstva sa porodicom Husserl. U januaru 1933, njih dvoje dobiće sina – Abrahama. Narastajući nacizam prijetnja je njihovoj sreći. Heideggerovi napuštaju Freiburg. On nakratko predaje kao gostujući profesor u Bremenu, a onda prihvata poziv Princetona i odlazi u Ameriku. Na Univerzitetu Chicago upoznaje Thomasa Manna.

„Uviđaju da dijele zajedničke stvari sa Adornom i Horkheimerom; slažu se da je Amerika reductio ad absurdum prosvjetiteljskih nadanja, zemlja bez kulture“, piše Rorty.

Nakon što se razvede od Sare i ona sa sinom ode za Palestinu, Heidegger se 1948. trijumfalno vraća u Freiburg. Slijedi konačna, genijalna Rortyjeva intervencija:

„Heidegger se ženi treći put, ovaj put sa ratnom udovicom koja sve njegove prijatelje podsjeća na Elfride. Kada umre 1976, njegova će mu supruga na kovčeg staviti Predsjedničko odlikovanje za slobodu, orden reda Pour le Merite i zlatnu medalju Nobelove nagrade za književnost. Ovo posljednje priznanje mu je dodjeljeno u godini nakon objavljivanja njegove kratke, ali dirljive elegije za Abrahamom koji je poginuo na Golanskoj visoravni 1967.“

Elem, da privodimo ovo kraju, ako već nista odustali od čitanja…

Ako je iranska revolucija zaista bila inspirisana Heideggerom, ona ne samo da je bila militantni odgovor na mrski zapadni razum, nego je i utemeljena na jednom od vrhunaca zapadnog razuma. Što vele: ako se dovoljno dugo boriš protiv čudovišta, i sam postaješ čudovište. Ili tako nekako.

Heideggera sam čitao i, da se ne lažemo, ništa nisam razumio. Imam problem sa njegovim jezikom, sa kojim se u “Psećim godinama” neumjereno sprda Grass. Ali čak i ja znam da je Heidegger daleko, daleko komplikovaniji od tumačenja koja nude Fardid, Dugin… ili Duff.

Ono što o njemu znam naučio sam iz interpretacija drugih. To je mali problem, jer ja ne predajem filozofiju, niti je bitno šta ja o istoj mislim. Ali onako kako sam ja učio o Heideggeru, čitava evropska poslijeratna intelektualna elita učila je o Hegelu – od Kojèvea. Vrhunac pogrešnog/površnog tumačenja Hegela bio je Fukujama i njegov pamflet o “kraju istorije”.

Krivo tumačenje izvorne velike misli može, i tu je Duff apsolutno u pravu, izazvati nesagledive posljedice. To, konačno, stoji u samoj Heideggerovoj kritici zapadnog nihilizma, koja počinje ukazivanjem na pogrešno tumačenje grčkog izvora, naoko male greške, golim okom nevidljive pukotine u temelju evropske filozofije, pukotine koja se vremenom širila, što vodi ravno u katastrofu koju niti jedna revolucija nije uspjela da spriječi. Heidegger od nihilizma tehnike bježi u kolibu u šumi, da tamo piše rukom, bez pomoći tehnologije. Što se tiče djelatne, političke artikulacije Heideggerove filozofije, on sam je posve odbacuje.

U intervjuu koji je za Spiegel dao 1966, a koji je objavljen tek 1976, nakon njegove smrti, kaže:

„Ako smijem kratko i možda pomalo teško, ali iz dugog promišljanja, odgovoriti: filozofija neće moći izvršiti nikakvu neposrednu preinaku sadašnjeg svijeta. To ne važi samo za filozofiju nego za svako tek ljudsko mišljenje i nastojanje. Može nas spasiti samo jedan Bog. Ostaje nam jedina mogućnost da se u mišljenju i opjevanju priredi spremnost za pojavu Boga ili za odsutnost Boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim Bogom“.

Što se dočeka Boga tiče, ne ide nam najbolje. Danas portali nisu u stanju valjano prenijeti prostu vijest sa pijace, nego se materijalne i pravopisne greške koje stoje u izvornoj informaciji ponavljaju u svakoj sljedećoj iteraciji, jer ljudi neumorno rade copy-paste. Sve da se Bog iz intervjua Spiegelu pojavi, čovječanstvo ne bismo valjano umjeli prenijeti ni vijest o tome – ali možda može tiktok klip. Demokratija se, nažalost, kada je odveć doslovno primijenite na intelektualne stvari, manifestuje kao nekompetencija i retardacija.

Deset godina kasnije, stvarnost ne demantuje Heideggerove filozofske nalaze. Recimo: uspon tehnofašizma, poretka brutalnih tehnoloških divova kao istinskih vladara dodatno aktuelizuje Heideggerovu kritiku tehnologije.

Zapadni čovjek je u samo tri decenije prešao put od euforije zbog pobjede nad komunističkom prijetnjom i kraj-istorijske konačne pobjede liberalne demokratije do očitog kraja Imperije i strepnje – još jednog termina kojim se bavio Heidegger.

Što se Irana tiče, kada ti zapadna Imperija na čijem je čelu čovjek koji se u pedofilskim Epstein fajlovima pominje hiljade puta, a koji pritom zna ukupno 300 riječi, ubije 150 djevojčica, koje su doduše prošle bolje od onih koje su podvodili eliti ovoga svijeta, nije vam potreban nikakav, pa ni Heideggerov filozofski koncept kojim biste poduprli svoj stav o truleži zapada.

Prije nego što Putin, sve slijedeći Duginove savjete, ne postane Heideggerov Lenin, konstatujmo kako je sva sreća to što do danas nema „nekog organizovanog internacionalnog političkog pokreta iza kojega bi stajalo Heideggerovo djelo, na način na koji je Marx stajao iza marksizma“.

Jer mi se čini kako je jedino John Carpenter u (očajnom filmu sa genijalnim krajem) „Bjekstvu iz Los Anđelesa“ prikazao šta znači istinski hajdegerovski politički čin. Taj film, podsjetiću, završava tako što Snake Plissken čitav svijet, za buduća desetljeća, vjekove ili možda vječnost, ostavi bez struje i na taj način izbriše teror tehnoogije.

E, to bi, a ne Homeinijeva i Amfilohijeva – čije posljedice živimo – bila prava konzervativna revolucija.

(CdM, foto: Beta-AP)