Znate one viceve koji se sastoje od samo jedne rečenice? Koja je toliko bizarna da je sljedeća rečenica nepotrebna. Ono kad komičar samo progovori a publika se povalja od smijeha? Takav su štos, prije neki dan, na sastanku u Podgorici, smislile vlade Crne Gore i Albanije.

Vic, dakle, ide ovako: „Crna Gora i Albanija potpisale Sporazum o zdravstvenoj zaštiti bilja“. Evo: Crna Gora i Albanija potpisale sporazume o zdravstvenoj zaštiti bilja i održivom upravljanju ribarstvom na Skadarskom jezeru i rijeci Bojani.

Vic je vrh. Ali je moglo i kraće. Samo „zdravstvena zaštita bilja“.

Ok, jasno je, treba štititi bilje. Važno je čuvati rijetke biljke. Ali „zdravstvena zaštita bilja“, pa još međudržavna zdravstvena zaštita bilja? Nije moglo samo „zaštita bilja“? Moralo je biti nešto više sexy, progresivno i proevropski? Šta je sljedeće: Sporazum o zaštiti socijalno ugroženih vrsta bilja? Sporazum o zaštiti kulturnih znamenitosti bilja?

Sporazum je, u ime Crne Gore, potpisao Joko. I manje zloban čovjek od mene ne bi si mogao pomoći: morao bi zamisliti Joka kako, sa Indijana Džons šeširom – koji je Semir Osmanagić na piramidi u Visokom poklonio Novaku Đokoviću, ovaj tati Srđanu, a Srđan Joku – na glavi i stetoskopom oko vrata obilazi padine Možure i pazi da se kakav pelin nije, daleko bilo, nečim inficirao, da mu hitno pruži zdravstvenu zaštitu.

To je jedno. A drugo je: sporazum kojim se obavezuje da će „zdravstveno štititi“ bilje potpisuje Crna Gora, u kojoj svako malo fali ljekova za rak i u kojoj je zdravstveni sistem za, da prostite, ljude – pred pucanjem. Kunem vam se, što bi rekao Aleksa Bečić, časti mi: meni je svaki pelin mio. I naš i albanski i srpski. Ne želim širiti nikakve podjele između subjekata zdravstvene zaštite, dakle ljudi i bilja. Crna Gora je dovoljno propatila zbog podjele na Crnogorce i crnogoričnu šumu. Samo mislim da bi, možda, trebalo prvo izliječiti ovo malo naroda po Crnoj Gori, pa se onda svim silama baciti na zdravstvenu zaštitu murvi i smokava.

Sporazum o zdravstvenoj zaštiti bilja, napokon, vjerno slijedi logiku današnjih zapadnih političkih elita. Ima o tome kod Franka Furedija… On je tvrdio da komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

I da ne zaboravimo – inkluzivnost. Objektivno: “inkluzivnost” je jedan od naših “milenijumskih ciljeva”. Realno: “inkluzivna zdravstvena zaštita” ne može se odnositi samo na ljude. Jer onda nije istinski inkluzivna, jer isključuje ne-ljudsko, prema kojem je diskriminatorna. Po svojoj inkluzivnoj prirodi ona mora uključiti i biljke i životinje. Po mom skromnom mišljenju: i bubulje. Starosjedioci Sjeverne Amerike i Australije smatrali su da je kamenje živo. Čini se da je njihovo načelo bilo: postojati znači živjeti. Sve što postoji, živo je. Pa i krši i voda, recimo.

U tom vjerovanju ne nalazim ništa bizarno.

Ali sljedeće bizarno i zastrašujuće jeste. Savremena, takozvana pravna država ima tendenciju da reguliše svaki segment ne samo ljudskog života i smrti, nego i odnose svega što živi. Čega god se pravna država dosjeti postaće predmet njene regulacije. Formulacija „zdravstvena zaštita bilja“ ima korijen u totalitarnoj prirodi same ideje pravne države.

Fuko je to zvao biopolitikom. Pod tim je mislio na kontrolu moći i njenih institucija nad samim životom. Takvu politiku vidio je kao novi oblik državnog nadzora, koji pod krinkom naučno-tehnološke regulacije svakog segmenta života vrši do tada u istoriji nezapamćenu represiju nad životom ljudi.

Kako se često zna desiti: ono što počne kao vic zapravo skriva užas, zastrašujuću tendenciju. U ovom slučaju malignu tendenciju nadzora, kontrole i ne-slobode.

Fukoov bi termin danas trebalo preimenovati. Jer ono čemu svjedočimo nije biopolitika. Nego zoepolitika.

Stari Grci su, naime, imali dvije riječi za život: zoe i bios. Uz, mislim, ne neprimjerenu dozu uopštavanja i pojednostavljenja, možemo reći da se „zoe“ odnosilo na biološki, a „bios“ na politički život. Prvo se odnosilo na život sâm, drugo na život građanina.

Fuko početak biopolitičke prakse locira u, ako se ne varam, osamnaestom vijeku. Kroz istoriju, većina stvari koje mi olako uzimamo za inherentno područje državne regulacije apsolutno nisu bile polje kontrole od strane moći. Nikada u istoriji nije postojala ovakva kontrola ljudskog života od strane države. Ideja da država „mora“ da donosi mjere kojima reguliše je istorijski nova. Teror države nikada nije bio veći. Toliko o „umiranju države“.

Dvadeseti vijek je, pak, bio terminalna faza biopolitike. U međuvremenu se represivna logika biopolitike proširila na cjelokupni život na planeti. Uključujući tu i bilje na crnogorsko-albanskoj granici. Sljedeće što će pravna država regulisati je svemir i sve planete do kojih čovjek može doći. Granice kapitalističke eksploatacije i, samim tim, državne regulacije koja štiti kapitalističku eksploataciju se pomjeraju. Idu, doslovce, u nebo. Skyrocketing.

Jokov, Dritanov i Ramin „sporazum o zdravstvenoj zaštiti bilja“ je apsolutno progresivan, u Zeitgeistu i u duhu savremene politike.

Tako da… Ne. Uopšte nije smiješno. Što bi rekao Morrissey: That Joke Is’t Funny Anymore.

(CdM, foto: Toni Stojko)