Ko je kriv što sva oružana sila ne može uhvatiti Balijagića? Koji, uzgred, nije u cvijetu mladosti. Čovjek, naime, pamti Prvi peloponeski rat.

Ko je kriv što se po Podgorici klanovi komate kao u Mannovoj „Vrelini“?

Znate kako to ide: kriv je svako osim onaj ko je kriv.

Šaranoviću je krivo sudstvo, jer na slobodu pušta krimninalce.

Sudskom savjetu je kriva policija, jer ne radi dobro svoj posao – jer znate kako je, ne možete nekoga osuditi na policijsku časnu riječ. Mora tu biti poneki dokaz – to je bio standard čak i kod Staljina.

Što je problem: jer bi crnogorske vlasti najsretnije bile ako bi mogle da hapse bez naloga i u zatvoru do smrti drže bez presude.

Kriv je, naravno, i Milo Đukanović te njegov DPS. Milo je u penziji, DPS u opoziciji, ali se, ako slušate vlasti, sve u ovoj zemlji i dalje vrti oko njih.

Za vladajuće je Milo Đukanović ono što se u lakanovskoj psihoanalizi zove „gospodar-označitelj“.

Šta je to?

“Gospodar-označitelj”, ili ako hoćete obratno, “označitelj-gospodar (jer je signifiant-maître na francuskom), ili pak, prosto, “S1”, “označitelj je koji stoji na vrhu hijerarhije simboličkih odnosa i organizuje način na koji subjekt doživljava svijet i sebe. Gospodar-označitelj djeluje kao centralni simbolički “čvor” koji strukturira druge označitelje i stabilizuje identitet subjekta u odnosu na društveni simbolički poredak”.

To vam, još jednostavnije, znači da ti ljudi ne umiju misliti bez Mila Đukanovića. Đe god pogledaju, oni vide njega. Iza svega stoji on. Čitavo njihovo poimanje svijeta i sebe u svijetu ruši se ako nema Mila Đukanovića.

Za neke ljude gospodar-označitelj do danas je Tito. Koji je, eto, kriv i za to što je izginuo narod na stanici u Novom Sadu.

Paradoks je u sljedećem. Njihov obračun sa Đukanovićem je direktni akt priznanja i učvršćenja autoriteta gospodara-označitelja protiv kojega se navodno bune. To nema nikakve veze sa Đukanovićevim mjestom u političkoj hjerarhiji. To nema nikakve veze sa njim, nego sa ljudima kojima je on, kao isprika za sve i razlog svemu, potrebniji no on sam sebi.

Zanimljivo: naši “političari budućnosti” sve svoje greške pravdaju duhovima prošlosti. Kad je tako, zašto se u distribuciji krivice za to što kompletan aparat sile “pouzdane NATO članice” ne može ništa Balijagiću, ne bi otišlo dublje u prošlost?

Nisu li za to krivi i komunisti? Jer da su onomad pobijedili četnici, ne bi Alija danas slobodno šetao sjeverom Crne Gore. Ne bi, pravo govoreći, ni zaplakao u kolijevci. A i ako bi – to bi mu bilo posljednje.

A šta ćemo sa krivicom Turaka? Da se oni nisu bili navadili na Crnu Goru, Crnogorci bi umjesto u boj išli na univerzitet, pa danas ne bi bili ovoliko toksično maskulini, nasilni i skloni kriminalu. Pola od aktera pucnjave sa nikšićko-cetinjskog kružnog toka danas bi bilo na Oksfordu, a druga polovina na Kembridžu.

Zašto se zaustaviti tu?

Jebo onome Darvinu pas mater. Da evolucija ljude nije učinila mesojedima, čime ih je uputila na to da je ubistvo uslov održanja života, danas bi Crna Gora bila mirnija i sigurnija od Švajcarske.

Al eto, nije. Crna Gora je danas društvo apsolutne neodgovornosti. No to nije najgore. Neprosvijećenost stoji nad ovom zemljom kao crno sunce.

Jer neprosvijećenost, koju je Kant definisao kao “samoskrivljeno nepunoljetstvo”, znači upravo to: za sve ti je kriv drugi, za ništa nisi odgovoran ti i neko, bilo ko, samo ne ti, treba riješiti sve tvoje probleme. Kad za njih nisi odgovoran, zašto bi ih ti i rješavao? Takav način razmišljanja nas, dakako, ne oslobađa krivice, ali nas oslobađa svake šanse da se razvijemo i budemo bolji.

Tu beskrajna ozlojeđenost koju ovdje zovu slobodom, Niče je vidio kao ideologiju robova.

Crna Gora je danas nalik na grupu staraca koje su napustile žene i djeca, koji piju u jeftinoj kafani, gledaju đevojke koje prolaze i komentarišu kako se nekad znao red, dok su danas sve žene kurve.

Hajde, daj nam još po jednu intitutovu.

(CdM/foto: Autonomija)