Čudan je, zbunjujući je čovjek, a još čudnija djela njegova.

Svijet oko nas neprekidno izmiče razumijevanju: kad god ti se učini da si bliži objašnjenju, ono je sve dalje od tebe.

Kako onda da razumijemo ono što ljudi čine na ovome svijetu? Kako da im sudimo: po djelima ili po namjerama? Zdrav razum kaže: pušti što priča, da vidimo što čini. Jer većina jedno priča a čini drugo. Zdrav razum kaže da ne smijemo dozvoliti da nas zavara slatkorječje; da se čuvamo onih što iz usta im ispadaju ruže i bombonjere.

A onda, sa druge strane… Jer ne činim dobro koje hoću, nego zlo koje neću, Sveti Pavle kaže Rimljanima. Time im poručuje da ishod naših postupaka nije u našoj, nego Božijoj vlasti. Ponekad misliš dobro, učiniš kako ti se čini da je dobro, pa ipak ispadne zlo. Sa druge strane, kako kažu: nije svako zlo za zlo. Ponekad zlo koje ti je učinjeno u kompleksnom slijedu događaja rezultira onim što je dobro za tebe.

Da ne govorimo o tome da svi na ovom svijetu misle da su u pravu i da je dobro baš ono kako oni hoće. I kada čine zlo, ljudi misle da je dobro zlo činiti. I ovi što su palili i ubijali čitave gradove: da ste ih pitali, oni bi vam objasnili zašto tako treba i zašto su oni u pravu – kao što su u to da su u pravu bili ubijeđeni i ovi što su spalili turske radnje i lovili Turke po Podgorici.

Za ostalo ne znam, ali moral definitivno jeste relativan. I najsličniji kondomu: prijanja za površinu čiji oblik uzima a kad se potroši zamijeni se novim.

Kada podgoričke i državne vlasti iskazuju odlučnost da će graditi kolektor u Botunu, da li to znači da oni snažno vjeruju u ono što čine? Nipošto. Oni bi najradije da to ne grade. Ali moraju. Jer je u međuvremenu Botun postao test njihove sposobnosti da upravljaju. Kao što je postao i test vladavine prava.

Vidite, vladavina prava dođe baš zgodno kad treba hapsiti opozicione političare. Problem nastaje kad zakon treba sprovesti nad tvojim biračkim tijelom (nad onima koji prekidaju projekcije albanskih filmova; nad onima koji u samoposluzi zatoče i šibaju strance i na ulicama traže njihovu smrt); nad tvojim funkcionerima (onima koji otuđe državnu zemlju površine Novog Zelanda a onda im tvoj sud tu zemlju ostavi u vlasništvu); nad tvojim koalicionim partnerima (onima koji prijete da će nasiljem spriječiti izgradnju kolektora). Vladavina prava ne postoji da biste vi javno sramotili opoziciju i pravosuđe koristili za učvršćenje svoje vlasti. Vladavina prava ne postoji da bi se primjenjivala samo na bivše, dok su sadašnji funkcioneri izuzeti od nje.

Vladavina prava podrazumijeva i da se sprovode zakonite odluke države. Kao na primjer – izgradnja kolektora u Botunu. Ako neko prijeti da će fizički spriječiti tu gradnju i pritom saopštava da će na lokalnom referendumu donijeti odluku koja navodno van snage stavlja odluke države, ako zakoni države ne važe na čitavoj njenoj teritoriji i vlast nije u stanju sprovesti vlastite odluke – onda imamo ozbiljnu krizu.

Botun baš to i jeste – ozbiljna kriza.

Da može, vlast bi to riješila kao ono sa spomenikom Pavlu Đurišiću – donijela bi odluke koje ne bi bile sprovedene: nema ga, u nekoj je sobi, zaključao pop i ponio ključ, pokvarili se bageri, nema goriva, jebi ga, ne može.

Ali u „slučaj Botun“ involvirana je i Evropska unija. A oni ozbiljno shvataju i ugovore i državu i novac. Ko za inat, ovi iz EU misle da te, kad ga potpišeš, ugovor pravno obavezuje, nemaju razumijevanja za države u kojima se ugovori ne poštuju i, povrh svega, misle da kad nešto platiš 100 miliona trebaš i dobiti ono što si platio.

I eto ti ga – imamo krizu, rekoh. A kao što je govorio drug Lenjin – značaj krize je u tome što u njoj svako razotkrije svoju istinsku poziciju. Na primjer spiker Mandić. Ako bude kooperativan, i dalje će imati kabinet, i dalje će moći da sa delagacijama postavlja vijence na grobove četnika. Ili rukovodstvo policije, koja će očito morati obezbijediti gradnju kolektora. Ili premijer Spajić, koji se ovoga puta suočava sa istinskom seoskom temom koja je, međutim, sve samo ne seoska – kakva je, uostalom, bio i spomenik Đurišiću.

Situacija je, dakle, vrlo komplikovana, ali ne toliko koliko je komplikovana mogla biti da su se mještani Zete sjetili da odrade ono što je učinio Dodik, pay and play dakle, pa zemlju na kojoj je predviđen kolektor poklonili Trumpovoj familiji, da tu gradi hotel. No dobro, uvijek im se može dati Lovćen i tako riješiti rušenje Meštrovićeva mauzoleja.

Eto ti ironije sudbine – ko bi rekao da put do Brisela vodi preko Botuna.

(CdM)