Njima se zaista žuri, kao da ni sami ne vjeruju da će dugo ostati na vlasti.

Moje je mišljenje drugačije: hoće. Sprovodeći puzajuću desnu revolucionarnu agendu, što u praksi znači – red retrogradnih politika, red hapšenja, nove vlasti godinama mogu isporučivati svojim glasačima ono što oni žele: teror niskog intenziteta prema političkim protivnicima, klerikalizaciju, jačanje srpskog i slabljenje crnogorkog identiteta, sve dok od Crne Gore ponovo ne načine satelit Srbije.

DPS se ponašao kao da ne upravlja svojom, nego tuđom, okupiranom zemljom, pa su se trudili da što više blaga koje su tu zatekli potrpaju u vreće i gepeke, prije nego ih neko otjera. Za neke šampione te partije krađa je postala uslovni refleks. Imao sam utisak da bi ti ljudi, dok ih vode ka vješalima, jedinoj stvari koju još nisu privatizovali, izdžeparili bijesnu masu kroz koju ih sprovode na gubilište.

Ovi novi su, rekoh li, u još većoj žurbi. Pored trpanja u svoje džepove (Nebojša Medojević, poslanik vladajućih, tvrdi da je već treći dan mandata neko iz vlade, dakako nezakonito, uzeo proviziju od 8-10 miliona eura za zaduživanje države u iznosu od tričavih 890 miliona), ovi imaju i ideološke ciljeve.

Po crnogorskim gradovima niču bilbordi sa likom Amfilohija. Ogromni Amfilohijev portret postavljen je, posve prigodno, na zgradu preko puta Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Posve prigodno, jer je taj fakultet još ranih devedesetih pretvoren u bogosloviju. Iz nikšićkog Filozofskog je, ima već trideset godina, istjerana sumnja, samim tim i mišljenje. Bilbordi i ogromni posteri sa kojih građane Crne Gore posmatra – „gledam vas, dobro pazite radite“ – Amfilohije imaju jasnu poruku: „Druže Risto, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“. Sa reklamnog prostora smiješi se poziv da se ispuni Amfilohijev „amanet“: da se na vrh Lovćena vrati kapela koju je tamo, u slavu sebi i svom osvajanju Crne Gore, podigao Aleksandar Karađorđević.

Za nevolju, tamo se već nalazi Meštrovićevo remek-djelo. Koje kod dijela birača vladajuće koalicije, očito, izaziva snažne talibanske impulse.

Među njima se vodi debata: da li Meštrovićev mauzolej srušiti, ukloniti, ili na njega nakalemiti kapelu. I jedno i drugo i treće je talibanština i za to ne postoji drugo ime.

Ministrica nauke, kulture, prosvjete i sporta, dakle mišljenja i pjevanja te učenja i trčanja, Vesna Bratić misli ovako: „Pa neka se prebaci mauzolej. Sad, hvala Bogu, ima, ovaj, tehnike, ima tih svih tehnoloških i tehničkih mogućnosti… Kapela da se vrati đe joj je mjesto. Mauzolej, takođe, negdje niže jer, svakako, ne treba da stoji tamo gdje stoji“.

Mauzolej, šta ćete, stoji tačno tamo gdje treba da stoji, kao što tačno tamo gdje im je mjesto stoje i kupole na Aja Sofiji i bazilici Svetog Petra. Da je Meštrović mauzolej gradio „negdje niže“, izgradio bi ga drugačije. Taj mauzolej je cjelina sa Jezerskim vrhom, i on je takav kakav jeste ne samo zbog Njegoša, ne samo zbog Meštrovića, nego i zbog Jezerskog vrha. Od toga da taj mauzolej treba postaviti „negdje niže“ teško se može niže misliti.

Bilo kakva intervencija „oslobodilaca“ – čak i kada bi Aleksandrovu kapelu na jednom jedinom Meštrovićevom kamenu nacrtali – na mauzoleju značila bi vandalizovanje iznimno vrijednog umjetničkog djela. Naravno, vlasti mogu donijeti takvu odluku – no taj čin zbog toga ne bi bio manje vandalski. To bi samo značilo da je vandalizam postao zvanična državna ideologija Zdravkove i Dritanove Crne Gore.

U crnogorskoj javnosti, pitanje mauzoleja dominantno, ako ne i isključivo, tretira se kao nacionalno i pitanje demonstracije moći.

Ako mene pitate, kao što ne pitate, ono je prije svega pitanje integriteta umjetničkog djela, odnosa prema autorstvu, kulturi i njenim spomenicima. To je, prije svega, pitanje civilizovanosti. 

Sve je to i do sada u Crnoj Gori bilo na niskom, jadnom nivou. Pod vlašću DPS-a crkve u vlasništvu države Crne Gore nezakonito su knjižene na SPC. Iz Narodnog muzeja je nestalo na hiljade eksponata: crnogorsko kulturno blago bolje bi bilo zaštićeno da je, umjesto u državnoj instituciji, bilo čuvano kod nekog domaćina u sušari na Njegušima. 

Novim pobjednicima je preostalo da završe posao koji su uspješno, vrlo uspješno gurali i stari pobjednici.

Ukloniti mauzolej bila je Amfilohijeva fiks ideja. Oni koji danas zahtijevaju uklanjanje mauzoleja žele isto što je želio i njihov mitropolit: konačni akt poniženja Crnogoraca, simbolički dokaz da su poraženi i porobljeni.

No Meštrovićev mauzolej nije samo crnogorski – on je ne manje i jugoslovenski spomenik. Taj mauzolej je, između ostalog, i spomenik Njegoševom jugoslovenstvu, koje ne može biti racionalno osporeno. Za Amfilohija, mauzolej je bio petokraka na krovu Crne Gore. Petokraka koju su tu postavili komunisti, čiji su Crnogorci, kako je govorio, „nakot“. Opsjednut velikim gestama i njihovom „simbolikom“, od prvog dana koji je proveo na tronu Svetog Petra Cetinjskog, pokušavao je ukloniti tu „petokraku“ i zamijeniti je simbolom zajedništva u kakvo je on vjerovao – kapelom kojom su Karađorđevići obilježili svoj izlazak na more.

Sretna li je zemlja u kojoj je prioritet pobjednika i mjera njihovog poimanja slobode i demokratije – oburdavanje „negdje niže“ velikog umjetničkog djela.

(Autonomija, foto: Tanja Draškić Savić)