Dritan Abazović kaže: “Ideja Otvorenog Balkana je od starta prilično loše komunicirana”. Veli još: “Ako ljudima kažete da je to ideja iza koje stoje “velikodržavni” projekti, oni su logično protiv. Ali kada im objasnite da to zapravo nije istina i da je poenta da više neće čekati na granicama, da ćemo zajednički konkurisati za infrastrukturne projekte i snažnije se boriti protiv organizovanog kriminala, onda se percepcija mijenja. Regionu treba povjerenje, a to je nemoguće izgraditi ako u svemu vidimo neprijateljstvo”

Pa dodaje: “Za nas je EU glavni prioritet i završna stanica na reformskom putu. Ako na Open Balkan gledamo kao aleternativu EU onda mi nismo za to, ali nisam siguran da je ova inicijativa u koliziji sa evropskim integracijama”.

Dritanu se u prihvatanju Otvorenog Balkana kao “neminovnosti” pridružio i moj prijatelj Ljubo Filipović. Šta reći: dragi su mi prijatelji, ali mi je još draža istina.

Dritan je, Ljuba da ne pominjem, kudikamo bolji hrišćanin od mene. Ja, recimo, u neprijateljskom aktu vidim neprijateljski akt, dok Dritan vidi pruženu ruku bližnjeg svog. Meni kroz stan prođe tenk JNA, Karadžićeva mi vojska granatama ubije nekoliko prijatelja a njegov snajperista prijateljevo dijete – i ja u tome vidim neprijateljski čin. Eto, takvo sam zlopamtilo. Tako malo povjerenja imam u topdžije i snajperiste, kao i ideologiju koja je navodila njihovu ruku.

Pa ipak, slažem se: u svemu ne treba vidjeti neprijateljstvo. Treba ga vidjeti samo u neprijateljstvu. Inače nisi dobar i tolerantan, nego idiot – skromno je moje mišljenje.

Dodao bih: ideja Otvorenog Balkana odlično je komunicirana. Odlično smo se razumjeli. Ideja Otvorenog Balkana prati ideju Srpskog sveta, koji je verzija ideje Velike Srbije, a ova, opet, ideje Moljevićeve Homogene Srbije. Ako sam dobro razumio Dritana, ideja bi “bila bolje komunicirana” da je Vulin, Vučićeva lutka na koncu, izbjegao pominjanje Srpskog sveta. To je tačno samo ako se pod boljom komunikacijom podrazumijeva mimikrija i laganje.

Otvoreni Balkan, takođe, savršeno prati ideju Prirodne Albanije. Čini se da Dritan i Rama sada imaju ideju kako bi tu ideju trebalo “bolje komunicirati” (meni bi, recimo, bilo sasvim dovoljno da me neko prosvijetli kako se ideja “komunicira”, a ne, recimo, iznosi ili obrazlaže), ali ja opet tvrdim: odlično smo komunicirali, sve smo se razumjeli.

Dodaću kako bi povjerenju u regionu kudikamo snažnije doprinijelo ako bi Srbija i Albanija upokojile ideje Srpskog sveta i Prirodne Albanije, nego da se od nas traži da “bolje komuniciramo” sa velikodržavljem i pretvaramo se da ono što je očito i javno obznanjeno – ne postoji.

Dritan od građana Crne Gore zahtijeva da primijene strategiju noja: kad vidiš voz koji juri ka tebi, nemoj se skloniti sa tračnica, nego suzbij nepovjerenje tako što ćeš zabiti glavu u pijesak. Dritan kuca na otvorena vrata, jer ta strategija nije strana čovječanstvu, pa ni Crnogorcima. Malo je onih koji imaju svijest o tome da je svjetlo na kraju tunela najvjerovatnije voz koji vam ide u susret. Čovječanstvo se rado obračunava sa njima, pa je takvih sve manje i manje. Govoriti suvislo u biti znači izazvati skandal. Netrpeljivost koju čovječanstvo, pa tako i Crnogorci, pokazuju prema zdravom razumu, naročito onom koji je naoružan znanjem, po pravilu rezultira istragom ne-idiota, a ona opet narodnim svečanostima i hiperinflacijom sreće. Ekstazom, takoreći.

O tome sam već pisao, no da ponovim: evo šta vidim kao problem sa idejom Otvorenog Balkana, ma kako je Dritan “komunicirao”.

Prije svega: Vučić, Rama i onomad Zaev, ovaj posljednji u ulozi korisnog idiota, promovisali su bizarni Mini Šengen, preimenovali ga i sa tom uvredom za zdrav razum mahali kao sa alaj-barjakom, nudeći je svijetu kao svoju veliku „međunarodnu inicijativu“. Da su malo bolje razmislili, razumjeli bi da ta ideja nije dokaz njihove veličine, nego beznačajnosti: ako su Titovi Nesvrstani bili Himalaji, njihov Otvoreni Balkan je Avala. Ili Rozafa, svejedno.

Nema čuda. Postoje samo trikovi i iluzije. Otvoreni Balkan, velikodržavlje presvučeno u ekonomiju i dobrosusjedstvo, nije više od amaterskog trika izvedenog na seoskom vašaru.

Zašto?

Ministri finansija u vladama Crne Gore i Srbije, Milojko Spajić i Siniša Mali, ne tako davno su razgovarali o “prednostima inicijative Open Balkans”. A kako bi bilo da te prednosti ministar Spajić podijeli sa građanima Crne Gore? Ako može prije nego nas, skupa sa Dritanom, “tajno i organizovano” uvali u balkanski savez za koji Crna Gora nema interesa? Ali ne: osim priče o “regionalnoj saradnji” i “povezivanju”, koja zveči kao prazna limenka Campbell’s supe koja se kotrlja niz strmu ulicu, niko još nije čuo ništa o prednostima Vučić-Raminog čeda. Dijete im je, tvrde roditelji, nadareno – no gledano sa strane, okom posmatrača nespremnog da investira (i proćerda) tople emocije, djeluje, pravo govoreći, kao zli idiot.

Crnogorska vlada ćuti. Javnost ćuti. Sve dok jednoga dana, umjesto u obećanoj EU, koju želi ogroman broj građana Crne Gore, ne osvanemo u Balkanskoj uniji, o čemu građane niko nije pitao.

Dok Dritan razbira prednosti, dozvolite da vam pomenem nekoliko očitih mana tog prepakovanog, rebrendiranog – ah, šta reći – velikodržavnog projekta.

Jedan. Ulazak u Open Balkans znači “zbogom EU”. Znači, da ponovim, baš to. Evropski mediji pisali su o tome. Može to i tako, no vele da demokratija podrazumijeva da neko o tome pita građane: jeste li ste za to da, nakon godina i godina pregovora sa EU i usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa “pravnim stečevinama Evropske unije”, nakon što smo dopustili ambasadama zemalja EU da, u ime budućeg članstva u “prestižnom klubu” praktično upravljaju našom zemljom, sve to odbacimo i završimo u staroj, dobroj balkanskoj krčmi ukrašenoj novim, svijetlećim neonskim natpisom na engleskom?

Dva. Open Balkans je, formalno, kopija već postojećeg Berlinskog procesa – samo što tu bofl-inicijativu ne vodi Berlin, nego Beograd i Tirana. To frazi “sa konja na magarca” daje posve novo značenje…

Tri. Open Balkans je, da ponovim, preimenovani “Mali Šengen”, baš kao što je Srpski svet preimenovana Velika Srbija, a Prirodna Albanija, pa… Velika Albanija. Govoreći onomad o Malom Šengenu, Vučić i Rama saopštili su da to nije nova Jugoslavija. To je istina. U pitanju je nešto mnogo gore od toga – replika Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preciznije: ono što pokušavaju napraviti je Kraljevina Srba i Albanaca.

Neće to, dakako, i formalno biti kraljevina. Ali neće biti ni demokratija – naprotiv, biće tu gomila autoritarnih lidera, od kojih će svaki, u praksi, biti kralj na teritoriji koju bude kontrolisao. Biće tu, dakako, i gomila nacionalizama, i još više korupcije nego što je do sada bilo…

Neće, dakako, ta država/savez odmah biti proglašena – koliko “da se Vlasi ne dosjete”… Počeće sa slobodnom trgovinom i protokom ljudi, jer to je, znate, kako nam poručuju, “ekonomski a ne politički sporazum”. Baš kao što je i EU počela sa ugljem i čelikom. Završiće sa zajedničkim parlamentom i zajedničkom kontrolom granica.

Zašto tako mislim? Zato što je sam Vučić tako rekao. Evo vam njegova izjava: “Srbi, Albanci i Makedonci nisu ništa manje pametni i vrijedni od Francuza, Njemaca, Talijana i drugih koji su kroz Zajednicu za ugalj i čelik krenuli u gradnju EU”. Čovjek sa Ramom pravi svoju verziju EU, u kojoj će Beograd biti Berlin a Tirana – Pariz. Ili obratno. Kako bilo, u tom aranžmanu Podgorica bi bila Dobroesti – selo pored Bukurešta.

Takav savez možda odgovara megalomanskoj, duboko anahronoj prirodi velikoalbanskog i velikosrpskog nacionalizma, ali ne odgovara Crnoj Gori koja je, u tom aranžmanu, tek teritorija koju će na interesne sfere podijeliti komšije.

Vučićev i Ramin Open Balkans model je koji bi obezbijedio da, umjesto da budu poraženi i odbačeni, dva velikodržavna projekta koja su najveća prijetnja bezbjednosti ovog regiona – budu namirena i realizovana. U državnoj skalameriji koju prave Vučić i Rama doista bi bilo ostvarenio ono: „svi Srbi/svi Albanci u jednoj državi“. Kao i 1918, to je upakovano kao navodno „progresivna“ ideja zajedništva i saradnje. Pa ti odbij ono što je „napredno“ i u „duhu integracija“…

Nešto se pitam… A ko je Vučiću i Rami, kao i generalno Srbima i Albancima, do sada branio da sarađuju?

Šta je bila prepreka saradnji i normalizaciji odnosa, ako ne njihovi nacionalizmi, koji sada trebaju biti nahranjeni Bosnom, Crnom Gorom i Makedonijom?

Za Mali Šengen je, kada je predstavljen, a isto važi i za Open Balkans, saopšteno, citiram autore ideje, da podrazumijeva i “jačanje prekogranične saradnje u oblasti bezbjednosti”.

“Oblast bezbjednosti” je takođe, je li, ekonomija?

Podrazumijeva i uklanjanje granica i slobodno kretanje ljudi.

Četiri. „Ekonomski interes“ Crne Gore i njenog turizma je da stranci kupuju i izdaju kuće na crnogorskom primorju i za to ne plaćaju porez? Interes Crne Gore je da se pare od crnogorskog turizma slijevaju u kase izvan Crne Gore? Interes crnogorskih građana je da jeftina radna snaga iz Srbije, Makedonije i Albanije preplavi crnogorsko primorje i preuzme sve poslove na njemu? Ali nema veze: sa druge strane, crnogorski građani mogli bi raditi na baušteli u Tetovu, Surdulici i Korči, pa smo na istom, je li tako? Svima iste šanse, je li tako? Interes Crne Gore je da Srbija kupi njenu Elektroprivredu – jer ako smo u zajednici, zajednička nam je i struja, zajedničko nam je i more, je li tako? Tako je.

Uzgred… Reklo bi se kako su navedeni ciljevi „Otvorenog Balkana“ bili ostvareni još 1992. Tada je, naime, realizovana potpuna „prekogranična saradnja u oblasti bezbjednosti“ između Srbije i dijela Bosne i Hercegovine – danas mu je ime entitet Republika Srpska.

Kako izgleda ta saradnja imao se prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

Pet. Ideja da će „ekonomska saradnja“ pacifikovati balkanske nacionalizme je ujedno smrtno opasna i urnebesna u svom idiotizmu. Opasna je prije svega jer bi neminovni (ne tako daleki) raspad te zajednice značio novi rat.

Tako je. To vam Dritan neće pomenuti, no ja bih na vašem mjestu razmislio o tome… Imamo li iskustvo sa raspadom kompleksnih državnih tvorevina? Imamo. Je li taj raspad doveo do klanja 1941? Jeste. A je li bez klanja prošao raspad 1991? Nije. Pa zašto mislite da će bez klanja proći sutrašnji raspad Vučić-Ramine Kraljevine Srba i Albanaca?

Predstavnici „škole mišljenja“ po kojoj su ekonomija i slobodno tržište lijek za nacionalizam vele kako sukobi nastaju iz siromaštva, dok razvoj ekonomije podstiče stabilnost.

Da vas podsjetim: Titova Jugoslavija se raspala, a klanica otpočela, ne onda kada smo bili siromašni, nego baš onda kad smo bili najbogatiji u čitavoj svojoj istoriji. Onda kada je Marković digao jugoslovensku ekonomiju, kada se činilo kako se dešava ekonomsko čudo.

Ja tvrdim da čuda nema, no pustite mene i sve ostale ptice rugalice. Izvedite jedno. Čudo, mislim. Nemojte stati iza lukavstva upakovanog u plemenito i progres, onog koje u ime boljeg sutra traži baš vašu slobodu i krv.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić/ustupljeno Autonomiji)