Rečeno jezikom Monti Pajtona: šta su, uostalom, ti komunisti, osim što su pobijedili u ratu sa fašizmom, ujedinili i izgradili zemlju, ljude obukli, nahranili, obrazovali ih, zaposlili, obezbijedili im besplatno zdravstvo i školstvo, pomogli emancipaciju žena, suzbijali nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisali zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovali zemlju, modernizovali društvo, izgradili infrastrukturu, vodili briljantnu spoljnu politiku, vodili zemlju u kojoj je svaki od jugoslovenskih naroda dostigao svoj apsolutni istorijski vrhunac, ikada učinili za nas pa da mi svakodnevno ne uriniramo po njihovoj ostavštini?

Treba ponoviti onoliko puta koliko je nužno: “AB revolucija” bila je kontrarevolucija.

Koja je imala više ciljeva. Koje generalno možemo podijeliti na političke i ekonomske.

Ovi drugi su manje-više ispunjeni kroz proces koji se eufemistički naziva “tranzicija”, a označava sveopštu pljačku i pretvaranje društvene svojine u privatnu svojinu elite.

Politički cilj kontararevolucije (koji je podrazumijevao niz što brutalnih, što finih etničkih i društvenih podešavanja) nije ispunjen. Nije, zato što su kontrarevolucionari iz 1989. u periodu od 1997. do 2006. “izdali” kontrarevoluciju. Umjesto da stvore Veliku Srbiju, obnovili su nezavisnu državu Crnu Goru. Ali ne prije nego što je projekat Velike Srbije bio vojno poražen u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Popularnoj patriotskoj teoriji o demokratskom i nacionalnom sazrijevanju Crne Gore koje je rezultiralo veličanstvenom obnovom nezavisnosti ja bih ipak pretpostavio tezu o porazu i entropiji velikosrpskog projekta, porazu čija je nuspojava bila crnogorska nezavisnost.

Da bi to bilo ispravljeno, bila je nužna druga kontrarevolucija: ona iz 2020, koje se sjećamo kao klerikalne kontrarevolucije. Sada smo u procesu ispravljanja “desnih skretanja” od 1997. do 2006.

Taj projekat je politički ekvivalent onome što teorija umjetnosti poznaje kao pseudoistorijsku metafikciju. Primjer. “Čovjek u visokom dvorcu” Filipa K. Dika. Kao što Dikov roman počinje idejom “šta bi bilo da je u Drugom svjetskom ratu pobijedio Hitler”, politički projekat koji se sprovodi u Crnoj Gori polazi od ideje: “šta bi bilo da je 1997. pobijedio Momir Bulatović”. Paralelno sa tim, razvijaju se još dva narativna kraka fikcije koja postaje politička stvarnost: “šta bi bilo da četnici nisu poraženi” i “šta bi bilo da Srbija nije izgubila u postjugoslovenskim ratovima devedesetih”. Tri poraza trebaju biti pretvorena u pobjede i političko-stvarnosno uobličena. To ne ide bez mnogo, mnogo, mnogo resantimana. A resantiman je, kako je objasnio Niče, ideologija robova. To pak znači da odmazda visi u vazduhu. Nešto kao podignuta “Ruka pravde” koja se sprema da padne, kao giljotina na pariškom trgu, i odreže “bolesno” tkivo – sve ono što izraslo je između 1997. i 2006.

Popis je jedan od koraka: nipošto ne posljednji.

Kontrarevolucija iz 1989. je, rekoh, polučila izvjestan uspjeh. Zahvaljujući DPS-u, koji je rođen u toj kontrarevoluciji.

U čemu su “uspjeli”? Prije svega u “tranziciji”. Kojom se, svakako ste primijetili, nastavljači kontrarevolucije ne bave. Naravno da ne, jer tranzicija je ispunjeni cilj prve, izvorne kontrarevolucije iz 1989.

Edukacija, emancipacija, industrijalizacija, urbanizacija i sekularizacija tretirane su kao tekovine autoritarnog sistema. Sa kojima se, kao takvima, valjalo obračunati.

Pa da vidimo šta smo postigli?

Deedukacija. Savršeno sprovedena. Pogledajte rezultate PISA testiranja.

Proces emancipacije obrnut unatrag. To je bilo veoma važno, jer: što se emancipovalo, neće da sluša. Posao završen. Pogledajte podatke o hiljadama crnogorskih mladih, u velikom broju slučajeva “urbanih” parova koji abortusom okončavaju trudnoću, nakon što saznaju da je dijete žensko.

Deindustrijalizacija. Završeno vam je to. Crna Gora je zemlja koja više nije u stanju proizvesti teglu suve pamidore u ulju, sok, čak ni so lopatom ubaciti u vreću na koju će zalijepiti etiketu. Ali ne sekirajte se: naša budućnost su “kreativne industrije”, IT sektor i kriptovalute – tu ćemo razbiti.

Deurbanizacija: završeno. Crnogorski gradovi su sve veći: samo što više nisu gradovi. Jer gradovi ne nastaju na načelu “gdje god nađeš dobro mjesto, tu zgradu posadi”. Razlika između urbanizacije i građenja je kao razlika između na nauci baziranog đubrenja i sranja na livadi.

A najuspješnije od svega je nakon 2020. završen posao desekularizacije. Koja je bila nužna da bi ljudima prodao ideologiju samouništenja.

Svi pobrojani uspjesi otvorili su prostor za uspjeh druge, korektivne kontrarevolucije iz 2020.

Čini mi se kako negdašnja independistička elita i danas ima problem da prihvati činjenicu da je proces demokratske, nacionalne i svake druge emancipacije Crnogoraca i građanske Crne Gore bio limitiran činjenicom da je neraskidivo povezan sa antiemancipatornim ekonomskim politikama koje izvorno pripadaju velikosrpskoj kontrarevoluciji iz 1989.

I kao takav, beskrajno ranjiv.

(CdM, foto: Gradski portal)