Sve političke partije zadovoljne su popisom. Opozicija šalje trijumfalne izjave i saopštenja.

To nas, sve zajedno, podsjeća na to kako sreću čine male stvari. Ne treba tražiti ljeba preko mrvice.

Doista: šta bi, uopšte, moglo biti razlog za nezadovoljstvo?

Svakako ne to što se proces asimilacije Crnogoraca nastavlja, bez bilo kakvih naznaka da bi mogao biti zaustavljen.

Pogledajte sljedeći grafikon:

Tako izgleda asimilacija.

„Crnogorske“ političke partije su presretne što proces asimilacije nije odmakao dalje i dublje.

Polako: hoće.

Između ostalog i zato što one ne čine, niti su činile, ništa da asimilaciju zaustave.

Jeste li čuli da je neko izradio neku antiasimilacionu strategiju? Formirao neki međunarodni odbor za sprječavanje asimilacije? Internacionalizovao to pitanje? Ni ja. Ima, jebat ga, prečih stvari.

Umjesto toga, „naši“ šire lažni optimizam i osjećaj trijumfa.

Ako problem asimilacije ne vide kao problem, a očito ne vide, pitanje je zašto uopšte postoje te partije? Koje sebe doživljavaju kao čobana: oni zviznu i pokažu pravac „borbe“, a mi to ćutke slijedimo. I to mirno: da nas mogu lakše prodati. Te su partije zadnjih mjeseci više energije potrošile na podzemno, supermegagiga podmuklo pljuvanje po CDM-u i meni nego na borbu protiv asimilacije.

Evo ovako, draga crnogorska politička elito. Hajde da zamislimo da smo ovce – a ipak nismo. Ali da jesmo, vi bi bili najgori čoban u istoriji: od 1991. (61,9 odsto) do danas (41,1 odsto) izgubili ste trećinu stada.

A sad ste zadovoljni jer je popis pokazao da ste ovoga puta izgubili manje nego što ste očekivali. Na ovom popisu vi ste pobijedili jednako kao što su Srbi pobijedili na Kosovu.

Proces asimilacije će se nastaviti i broj Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori će u sljedećih 10 ili 20 godina biti izjednačen.

Asimilatori imaju sve alatke i svu vlast u rukama. Imaju i SPC, koja je motor tog procesa. Sve radi za njih. Protiv njih ne radi ništa, jer se „crnogorske“ partije time ne bave. Tendencija je više nego jasna, proces je nezaustavljiv.

Mogao bi, doduše, biti transformisan u povratak takozvanog „dvojnog“ crnogorskog identiteta, koji promoviše predsjednik Milatović. Ali Srbija nema interes za to. Zašto bi pravila taktičke „kompromise“ i usporavala proces, kada ionako maršira Crnom Gorom. Koja je usvojila novu strategiju koja glasi: predaja je najbolja odbrana. Realno, predaja je snažan, odlučujući doprinos miru. Kao i toleranciji i međusobnom razumijevanju: kad se dvije strane sporazumiju koja je pobijedila a koja je poražena, nestaju kobne društvene podjele.

Sjećate se one mantre: samo da uđemo u NATO i sve će biti OK? I šta je bilo kad smo ušli u NATO? Odron, a? E, sad mantra glasi: samo da uđemo u EU i sve će biti OK. I šta će biti ako uđemo u EU? Šta da vam kažem. Uvjerenje da će jedan te isti postupak, ponovljen pod istim okolnostima, rezultirati različitim ishodom, sama je definicija idiotizma.

Ipak, Srbija će platiti cijenu agresivne asimilatorne politike u Crnoj Gori. Prvo: uprkos lažljivim pozivima na pomirenje, njihova politika nastaviće da produbljuje etničku distancu između Srba i Crnogoraca.

Drugo: ono Crnogoraca što preostane, što se opre sveopštem i totalnom asimilacionom napadu, biće zauvijek izgubljeno za njihove politike.

To nije kraj. To je dobar početak.

(CdM)