Krajem 2008. dvadesetoro mladih Francuza istovremeno je uhapšeno u Parizu, Rouenu i Tarnacu. Optuženi su za sabotaže na željezničkim prugama, kojima je zaustavljeno 160 vozova. Optužnica je obuhvatala i pripremu drugih, težih terorističkih napada.

Jedanaest od uhapšenih brzo je pušteno na slobodu. Oni koji su ostali u pritvoru uskoro su postali poznati pod nazivom „Devetero iz Tarnaca“. Jednom od njih, Julien Coupatu, policija je pripisala (to je ostalo sporno) autorstvo spisa „Nadolezeća pobuna“, čiji se autor/ka (ili autori/ce) potpisao/la kao: Nevidljivi komitet.

„Nadolazeću pobunu“ sam, na opštu i očekivanu nezainteresovanost crnogorske javnosti, objavio 2010, u „Plimi“ broj 68-69.

Ne zamjerite na ličnom, odveć ličnom tonu. Uz Benjaminove „Povijesno-filozofske teze“ i „Političku teologiju Svetoga Pavla“, „Nadolazeća pobuna“ je moj omiljeni politički spis. Nevidljivi komitet, jasno, ne prilazi Taubesovoj i Benjaminovoj genijalnosti, ali tu distancu nadomješćuje beskrajno šarmantnom borbenošću i čistotom od cinizma kakvu samo mladost može podariti. “Nadolazeću pobunu“ možete pročitati ovdje: https://anarhisticka-biblioteka.net/library/nevidljivi-komitet-nadolazeca-pobuna.

Evo nekoliko karakterističnih citata iz tog spisa:

„Iz kojeg god kuta sagledana, sadašnjost je bezizlazna. I to nije najmanja od njenih vrlina. Onima koji se svakako žele nadati, oduzima svako uporište za nadu. Oni koji još ukazuju na rješenja, demantirani su istog trenutka. Opće je poznato da sve može ići samo iz lošeg u gore“.

„Ekologija nije jednostavno logika totalne ekonomije, ona je nova etika Kapitala (…) Bez ekologije se danas ne bi moglo opravdati postojanje dvaju paralelnih načina prehrane, jednog “zdravog i biološkog” za bogate i njihovu djecu i drugog notorno toksičnog za plebs i njegovu dječurliju osuđenu na pretilost. Planetarna hiperburžoazija ne bi mogla respektabilno legitimirati svoj životni stil da njeni posljednji hirovi nisu skrupulozno “puni respekta prema prirodi”. Bez ekologije ništa ne bi imalo dovoljno autoriteta da ušutka svaki prigovor da napredak izmiče kontroli“.

„Tijekom zadnjeg stoljeća sloboda, demokracija i civilizacija vraćene su u stanje hipoteza. Sav će se posao vladajućih ubuduće sastojati u stvaranju materijalnih i moralnih, simboličkih i socijalnih uvjeta u kojima se te hipoteze mogu opravdati, u konfiguriranju prostora u kojima se čini da one funkcioniraju. Sva su sredstva dobra za tu svrhu, uključujući i najmanje demokratična, najmanje civilizirana i najrepresivnija. Svjedočili smo stoljeću u kojem je demokracija redovito predsjedala rađanju fašističkih režima“.

„Zapad je ta civilizacija koja je preživjela sva proročanstva svog uništenja jednostavnom strategijom. Kao što je buržoazija zanijekala samu sebe kao klasu da bi omogućila buržoifikaciju cijelog društva, od radnika do baruna. Kao što je kapital morao žrtvovati sebe kao odnos plaćanja nadnica da bi se nametnuo kao društveni odnos, te postao kulturni i zdravstveni kapital koliko i financijski. Kao što je kršćanstvo žrtvovalo sebe kao religiju da bi moglo preživjeti kao afektivna struktura, kao nejasan poticaj na poniznost, sućut i nemoć, Zapad se žrtvovao kao zasebna civilizacija da bi postao univerzalna kultura“.

„Vladanje nije ništa drugo nego način da se pomoću tisuću smicalica odagna trenutak kad će vas gomila objesiti“.

Šta je zajedničko idealističkom, anarhističkom kolektivnom spisu-pozivu na akciju, povijesno-filozofskim tezama jevrejskog melanholika i političkoj teologiji jevrejskog apokaliptičara? Njihovi su autori vjerovali u istinu i težili joj. Oni su, kao i Badiou, (istinsku) politiku, ono što nije puki nadzor i kontrola, vidjeli ne kao prostor manipulacije i laži, nego kao jednu od procedura istine. Politiku su vidjeli ne kao proceduru porobljavanja, nego kao sredstvo oslobođenja.

Kako izgleda politički diskurs koji stremi upravo suprotnom mogli smo vidjeti u (novinarski izvrsno vođenom) intervjuu koji je ugledni profesor doktor Edward Joseph dao Gradskoj televiziji.

I Devetoro iz Tarnaca (pod pretpostavkom da oni jesu Nevidljivi komitet) i profesor Joseph dobri su u svom poslu. Zato su oni u zatvoru a on na univerzitetu. Njihov posao je, međutim, različit. Oni teže istini; on prikrivanju istine. Oni govore ne bi li digli veo sa lica istine: profesor, kada govori, na istinu spušta nove, sve neprozirnije velove.

Istina je incidentna i opasna – prije svega za onoga ko je saopštava. Ideju o istini koja predstavlja egzistencijalnu opasnost za onoga ko je izgovara, a koju preuzima iz antike, Foucault razvija u konceptu parezijskog govora.

On uzima primjer koji navodi Plutarh, čiji tekst govori o onome što su Dioniziju, sirakuškom tiraninu, rekli najprije Platon, potom Dion. Platon pred tiraninom govori o vrlini, što ovoga razbjesni, pa filozofa pita: što ti tražiš ovdje? Platon odgovara: tražim dobrog čovjeka, aludirajući, jasno, da ga u moćniku nije pronašao. Dion, pak, Dioniziju saopštava da je gori od prethodnika na čiji je tron sjeo, rizikujući pritom vladarevu milost i privilegije koje uživa na dvoru.

Dok Platon odlazi sa Sicilije, Dionizije svojim ljudima izdaje naređenje da ga uhvate i predaju u roblje jer, kako primjećuje tiranin, filozofu tako uzvišenog duha neće smetati lanci koji ga vezuju za zemlju. Parezija je, dakle, slobodan, istinit govor. Ali ne bilo kakav istinit govor. Parezija nije pedagoška metoda, iako podrazumijeva i odnos u kojem učitelj učenika uči istinitom. Ali takođe podrazumijeva da učenik učitelju kaže istinu, ono zbiljsko, o sebi. Ona nije navođenje na istinu. To nije poziv na dijalog, niti za cilj ima edukaciju. Parezija je incident: to je govor koji nije izgovoren iza maske, niti poštuje masku onoga kome je upućen, onoga ko je (sve)moćan: to je govor koji je bačen u lice, stoga će biti shvaćen kao izazov i uvreda. Parezija obično izaziva srdžbu, u kojoj onaj ko odgovara na istinu bačenu u lice napušta logos i pribjegava nasilju.

Parezija je, dakle, specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je rečena istina ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt. Tu se, drži Foucault, nalazi ključ parezije.

Parezija, ukratko, vodi na vješala, ne za katedru.

U ovom trenutku, velike sile, poglavito SAD, na Balkanu vrše novo veliko preslaganje i podjelu moći. To čine na potpuno netransparentan – izlišno je reći: nedemokratski – način. Građani Balkana ne samo da se nisu (demokratski, ili drugačije) izjasnili o tome, nego čak nisu ni obaviješteni o čemu bi se to, kada bi ih neko nešto pitao, a dakako neće, imali izjasniti. Sudbine nas i naše djece, kao i to u kakvim i kojim državama ćemo živjeti, plastelin su koji oblikuju zemlje Kvinte.

Profesor Bugajski iznio je incidentnu hipotezu – toliko incidentnu da bi mogla biti i istina. Balkan će, kaže ta hipoteza, biti podijeljen na sfere uticaja Zagreba, Beograda i Tirane. Cijenu će platiti Bosna, Crna Gora i Makedonija.

Profesor Joseph žustro pobija tu (hipo)tezu. Citiram:

„To je vrlo pojednostavljeno i ne mogu se složiti sa tim. Ne slažem se sa tim“.

„Mislim da ova analiza nije tačna i ne slažem se sa njom. Jednostavno ne“.

„Oko Bosne i Hercegovine – uopšte se ne slažem“.

„Ne vjerujem u to“

„Ali ja ne vjerujem u neku američku zavjeru da se Balkan podijeli između većih sila. Ne vjerujem u to“.

Dobro. Profesor Joseph ne slaže se sa profesorom Bugajskim i ne vjeruje u to što ovaj govori. A zašto?

Profesor Joseph kaže da je razgovarao sa građanima Kosova i da su mu oni rekli da žele sporazum sa Srbijom.

On je, takođe, razgovarao i sa građanima Bosne. I oni dijele njegovo mišljenje: da Bugajski griješi. Citiram profesora Josepha:

„Ohrabrujem ljude iz Crne Gore koji sumnjaju u ovo, ili nešto što čuju – da posjete, recimo, Mostar, koji je bio gorko podijeljen grad. Bio sam tamo za vrijeme rata, bio sam tamo i poslije rata. Nevjerovatno podijeljeni, tenzije nevjerovatno visoke. Pozvao bih ljude da danas odu tamo i ispitaju kakva je atmosfera. Ako je sve ovo istina, ono što Bugajski i svi ovi, ja ih zovem, Tviter ratnici, govore – zar ne bismo očekivali da će tenzije biti velike u Mostaru“?

Takođe je razgovarao i sa ljudima u Crnoj Gori i na osnovu toga donio jasne zaključke. Citiram:

„U vašoj zemlji, što je za vas važnije od Bosne i Hercegovine, što sam i slušao na sastancima u prethodna dva dana – ljudi imaju različite poglede. Niko s kim sam razgovarao ovdje, a razgovarao sam sa nekima od onih koji nose zastave – niko od njih mi nije rekao da ne poštuje suverenitet i teritoriju Crne Gore“.

Nema tu onda šta da se doda: u Crnoj Gori niko nije protiv nezavisnosti Crne Gore. Jer da jeste, neko od sagovornika bi profesoru Josephu to rekao.

Profesor Joseph, zaključujemo iz rečenog, druželjubiv je čovjek: voli da ode među narod i razgovara sa ljudima. On je, takođe, i dobronamjeran: vjeruje u ono što mu ljudi kažu. Onda na osnovu tih mini-intervjua vrši političke analize. To je primamljiv istraživački model. Koji, doduše, ima izvjesna graničenja. Na primjer. Ako bi o politikama Sparte i Atine trebalo prosuditi na osnovu onoga što o njima govore njihovi stanovnici, to bi moglo predstavljati izvjestan problem.

Profesor Joseph, međutim, od svih ljudi, ne vjeruje samo Aleksandru Vučiću. Ostaje nejasno zašto? Za Vučića profesor kaže da destabilizuje region i da vodi rusku politiku. Ali zar i Vučić neprekidno ne govori o dobrosusjedskim odnosima, o svojoj politici mira? Ne pruža li ruke komšijama? Nije li jasno rekao, pa ponovio hiljadu puta, da vidi Srbiju u Evropi?

Zašto bi svi sagovornici profesora Josepha – i oni sa Kosova, i oni iz Crne Gore koji nose srpske zastave, i oni iz Bosne, a naročito oni iz Mostara – govorili istinu, a samo Aleksandar Vučić – ne?

Odgovor je jasan. Zato što profesor Joseph nije levat, a postupci Aleksandra Vučića govore drugačije od njegovih riječi. Zato profesor Joseph sumnja u to što Vučić govori.

Sumnja je zdrava. Sumnja je uslov mišljenja. Sumnja je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.

Zato to je tako, zato što sam zapadnjak, ja sumnjam u ono što profesor Joseph govori.

Sumnjam – naročito zbog tri stava koja iznosi.

Stav prvi. „Bošnjački demografski oportunizam“, kako to formuliše profesor Joseph.

Stav drugi. Profesorova podrška izmjenama izbornog zakona koje je, skandalozno, u izbornoj noći nametnuo Visoki predstavnik Schmidt, kao mjera koja za cilj ima da suzbije „demografski oportunizam“ najbrojnijeg naroda u Bosni.

O tome mislim upravo suprotno od profesora.

Mislim, naime, da bi, za početak, valjalo prestati sa samozavaravanjem. Zapad ne zna šta bi sa činjenicom da su Bošnjaci muslimani. I što ih nije malo. A sutra će ih biti još više.

Imamo činjenicu da muslimani demografski dominiraju u Bosni.

Imamo činjenicu da će ta dominacija za 10 i 20 godina biti još izraženija.

Imamo činjenicu da u Evropi postoji inherentan strah od islama.

I sad imamo otvaranje političkog procesa u kojem prosta demografska, biološka činjenica treba biti poništena. Poenta nove zapadne intervencije u Bosni je očita i neporeciva – strah od političke volje muslimanske populacije.

Koliko se ja sjećam, a još uvijek nisam senilan, u Evropi se, dok su naše dobre komšije i njihove lokalne ispostave raseljavali i etnički čistili Bošnjake, najnormalnije, uz kafu, čaj i fine kekse – zašto ne madlene, pa volio ih je i Prust – razgovaralo o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske. No Bošnjaci su, iz nekog samo njima znanog razloga, odbili da nestanu.

I eto ti problema. Uprkos etničkom čišćenju i genocidu, Bošnjaka je danas u Bosni više nego prije rata. A muslimani u Evropi – to su pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. Puno pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu.

Budući da politika „hajde da uradimo sve da muslimana u Bosni bude manje“ nije urodila plodom, pristupilo se politici „hajde da štelujemo sistem tako da politički efekat bude KAO da je muslimana manje“. Schmidtovi postupci brutalan su pokušaj da se postavi sistem izborne regulacije proste biološke, demografske činjenice.

Isto to zapad je već uradio u Crnoj Gori. Na referendumu za nezavisnost Crna Gora je bila primorana da prihvati da za uspjeh referenduma nije dovoljno da glasa većina građana. Ne: bilo je potrebno da glasa više od 55 posto. Što znači da su unionisti mogli pobijediti na referendumu, dobivši samo 45,00001 posto glasova. To znači da je na tom referendumu glas suverenista vrijedio manje od glasa unionista. Bilo je to masovno i brutalno kršenje ljudskih prava na koje zapad nije reagovao – budući da ga je sam naručio i realizovao.

Kad je prošlo u Crnoj Gori, što ne bi i u Bosni. Je li Bog dao, da se u Bosni napravi sistem po kojem će glas Bošnjaka vrijediti manje od glasa drugih. Ako sutradan Bošnjaka bude još više, ništa za to – njihov glas će vrijediti još manje.

Ima ime za to – biopolitika. To su radili nacisti. A bogami i fine, razvijene demokratije. Kada o biopolitici čitamo kod Foucaulta i Agambena, to je jedno: slegneš ramenima i kažeš „šta ću, takav je svijet“. Kada se dešava pred tvojim očima, moraš ustati protiv toga.

Muslimani su danas žrtva brutalne zapadne biopolitike. Ta politika problemom i neprijateljskom činjenicom shvata već sam goli život muslimana. Ćutati o tome, praviti se da se to ne dešava, znači učestvovati u zločinu. Štelovati politički sistem tako da rezultat izbora bude „kao da je muslimana manje“ je mnogo gore od toga.

Napokon: ako u dijelovima SAD u kojima je brojna, recimo, Latinoamerička populacija, njihovim glasovima pobjeđuju, recimo, kandidati Demokrata, je li to rezultat „latinoameričkog demografskog oportunizma“? I šta bi imao biti odgovor na to: izborni inžinjering kojim bi se smanjio uticaj latinoameričkih glasova na rezultat američkih izbora?

Stav treći. Stav profesora Josepha da će „prepuštanje bosanskih Srba zapadnom poretku raspršiti bošnjački demografski oportunizam“. Ovaj stav zapravo potvrđuje hipotezu profesora Bugajskog. Ideja američke intervencije na Balkanu jeste „Srbija u zapadnom poretku“. To ujedno čitam i kao potvrda vlastitih, gore iznesenih teza o zapadnoj biopolitici u Bosni. „Bošnjački demografski oportunizam“ jeste viđen kao problem, a jedan od načina da „problem“ bude „riješen“, uz izborni inžinjering u korist HDZ-a, jeste i niz ustupaka Srbiji, koji bi Srbe „prepustio zapadnom poretku“. A nas „srpskom svetu“.

(CdM,foto: Toni Stojko)