Kažu da pred kraj vrijeme ubrzava. Kažu, još, da se tada važni događaji za koje su nekoć bili potrebni vjekovi, pa decenije, pa godine, zbivaju dan za danom. Tako kažu oni koji vjeruju u Apokalipsu i kraj svih dana. To bi moglo objasniti hiperinflaciju „prelomnih vijesti“ kojima nas bombarduju – one silne „istorijske“ događaje i promjene koje teku kao na pokretnoj traci. Ako su svi pametni, pameti nema; ako su svi lijepi, ljepote nema; ako je sve ispravno, ništa nije ispravno; ako je sve istorijsko, ništa istorijsko nije, ipak mislim.

Drugi pak govore da je ubrzanje vremena tek varka. Španski profesori Jose Senovilla, Marc Mars i Raul Vera tvrde da će vrijeme na kraju stati. Ovo: https://bigthink.com/mind-brain/time-is-actually-slowing-down-and-will-come-to-a-halt-says-a-radical-theory/

Oni kažu da se usporavanje vremena dešava tako postepeno, da ljudi to ne mogu primijetiti. Po njima, ono što mi zapažamo kao ubrzanje nije drugo do efekat usporavanja vremena. Na kraju, sve što postoji biće zaustavljeno, nalik na fotografiju jednog trenutka, zauvijek. Kao kada na uređaju za reprodukciju slike pritisneš “stop”. To je vječnost koja dolazi na kraju svega: svijet zamrznut u vremenu, fotografija svega koju, međutim, nema ko pogledati, nema ko protumačiti. Tako kažu.

Bilo iluzija ili ne, ono što nam se čini kao ubrzanje vremena, ubrzanje svijeta, doista je snažan osjećaj. Kao da se sve sužava: kao da je svijet sve manji. Gdje bi se danas čovjek mogao sakriti? Kao da se vremenski ciklusi sve brže zatvaraju, pa se vječito ponavljanje istog odvija pred našim očima, nekoliko puta za našega života. Ako je vrijeme ciklično, krugovi u kojima ono teče sve su manji. Ako ste mojih godina, kada ste bili dijete slušali ste muziku sa ploča i kaseta. Vaši su vam roditelji pričali o trakašima i golemim kolutovima vrpce sa kojih su oni reprodukovali zvuk. Onda ste kupovali diskove. Pa su diskovi nestali i sve je bilo digitalno. Danas vaša djeca kupuju ploče i walkmene na kojima puštaju kasete, jer je to cool.

To je benigni primjer. Kako izgleda krug koji se pred vama zatvara mnogi u Crnoj Gori vidjeli su 30. avgusta 2020. Ono što ste mislili da je sa 21. majem 2006. postalo prošlost poperilo se pred vas, kao da je budućnost već prošla pa je nadalje prošlost jedino što ima budućnost.

Isti osjećaj, ali mnogo intenzivniji, danas imaju građani Bosne i Hercegovine. Moja je baba preživjela bosanski Drugi svjetski rat, NDH i četnike. Nije mogla vjerovati da će doživjeti još jedan rat: da će se, pola vijeka kasnije, sve ponoviti. Kao što, dok Dodik i Vučić guraju Bosnu u novi sukob, ljudi pitaju: kako je moguće da se, nakon samo tri decenije, sve opet ponavlja?

Prošlosti koja odbija da prođe – tome svjedočimo. Ljudi smo i bojimo se kraja. Zaborav doživljavamo kao kaznu. Ali šta ako je zaborav blagoslov – uprkos tome što nam svijet, bacajući neprekidno pred nas ono za što smo mislili da je prošlost, ne dozvoljava da zaboravimo?

Šta ako tek kraj znači red, ako je kraj ono što nam daje vrijeme koje smo, u svojoj beskrajnoj nezahvalnosti, u svojoj bezumnoj osionosti, oduvijek smatrali nedostatnim i uvijek ga htjeli još i još i još? A šta ako je kraj ono što nam je obezbijedilo prostor: skretničar, svjetioničar, kontrolor leta, čuvar ovog svijeta? Šta ako je kraj interpunkcija, sintaksa, ono bez čega nema tempa Logosa, ono bez čega bi sve bilo tek bezumno, izlišno, mehaničko ponavljanje, tek gramofonska ploča koja preskače pa je sve što čujemo, sve što znamo, tek muzička tema koja se u beskraj ponavlja – bez razumnog finala, bez razrješenja tenzije?

U političkom smislu, kraj znači ovo: napustiti sigurnu zonu koja znači sigurnu neslobodu; napustiti sve zablude koje konstituišu mapu poznatog i predvidljivog svijeta; razumjeti da istinski novo možda znači katastrofu, no istinska kafastrofa su lažne promjene koje su tu da bi se sve promijenilo tako da sve ostane isto. U političkom smislu kraj znači prevrnuti stolove i iščupati kablove, kako kaže Dylan u, po mom skromno sudu, svojoj najvećoj pjesmi: “Senor”.

Kada su je pitali šta je čovjeku potrebno za sreću, Ingrid Bergman je navodno rekla: dobro zdravlje i loše pamćenje. Nažalost, da: samo mrtvi su doživjeli kraj rata.

(CdM)