Teško je u to povjerovati, ali postojalo je vrijeme kada je odlazak na plažu značio odlazak na plažu. Tada su – ne tako davno – plaže bile plaže, a ne klubovi.

Niko sa prezirom nije gledao na porodice koje na plaži ostanu čitav dan. Koje nakon prvog kupanja isuču sendviče sa ABC sirom, jeftinom salamom i pamidorom. Nije se sa nipodaštavanjem govorilo o “paradajz turistima”, jer svi smo bili paradajz turisti.

Niste plaćali 20 eura za ležaljke i suncobran, nego ste ležali na svojim peškirima i u gepeku nosili svoj suncobran. Tri soka za djecu i dvije kafe za odrasle nisu koštale 15 eura, nego bi djeca dobila po “Pingo” i po slamku, dok su odrasli kafu nosili u termos bocama.

Tako smo svi činili i niko nas nije gledao kao neprijatelje države i njenog održivog turizma.

Niko nije podjebavao majke koje su poslije plaže dinstale sataraš i pržile polpete. Niko ih nije sa prezirom gledao i u njima vidio ostatak naše “zaostalosti”, stidni ostatak minulog vremena kojem smo okrenuli leđa, jer smo pohrlili u budućnost u kojoj naše plaže pripadaju ženama sa silikonskim dodacima i muškarcima sa kubanskim cigarama, koje nisu drugo nego falička ekstenzija.

Zanimljivo: kako su nas ubijedili da “progres” i “modernost” znači da sve plaćaš, pa još plaćaš svake godine sve skuplje? Kako su nas tako lako ubijedili da “ići naprijed” znači da ono što je bilo zajedničko i besplatno neko ogradi i na tome se obogati? Zašto smo tako lako, kao da se to podrazumijeva, prihvatili da ono što je javno neko koristi kao da je njegovo, privatno? Iako mu to nije babovina.

Teško je u to danas povjerovati, ali postojalo je vrijeme kada su ceste bile prohodne, kada je zapravo bilo moguće stići “od Ulcinja pa do nakraj Boke”, ili pak do Podgorice. Vrijeme kada je taj put trajao kraće od relija Pariz-Dakar.

“Progres”, eto, znači skuplje. Znači, još, i neudobnije, tješnje. I napornije. Jer pretvarati se da si nešto što nisi – to je uvijek naporno. Pa je tako naporno i pretvarati se da imaš više no što imaš, pretvarati se da si klasa koja nisi.

Jedan posto danas posjeduje 99 posto bogatstva. A onih 99 posto pretvara se da pripada onom jedan posto. I svi su sretni. Jedni zato što su bogati, drugi zato što plaćaju cijene za bogate, pa kad plate osjete se kao bogataši.

Crna se Gora pretvara da je Azurna obala. A mi se pretvaramo da smo evropski Old Money. Iluzija traje dok sa plaže ne krenemo kući. Tada nas dočekaju saobraćajne gužve, nepregledne kolone koje ne asociraju na Monako, nego na Indiju. Nepregledne kolone što protežu se kroz arhitektonske užase Trećeg svijeta.

Postoje, doduše, alternativne rute. Ako ste na ulcinjskoj Velikoj plaži, recimo, možete krenuti bočnim putem. Postoji i putokaz. Na tom znaku, za koji ne znaš je li putokaz ili metafora, piše: Ćurke.

(CdM, Foto: Pixabay)