Bez obzira na to ko će pobijediti na američkim predsjedničkim izborima u novembru, vanjska politika SAD-a uglavnom neće izaći iz zone kontinuiteta, s tim što bi razliku mogli napraviti stavovi kandidata prema savezima i multilateralizmu.

Ovo je mišljenje Josepha S. Nyea, kopredsjedavajućeg Aspen Strategy Groupa, bivšeg dekana Harvardove škole Kennedy i pomoćnika američkog ministra odbrane na web stranici Project Syndicate.

Nye mišljenje počinje pitanjima ko će pobijediti na izborima i šta će to značiti za američku vanjsku politiku, navodeći da je odgovor obavijen neizvjesnošću.

„Početkom ljeta ankete su pokazivale da je Donald Trump znatno ispred predsjednika Joea Bidena. Ali sada, kada je potpredsjednica Kamala Harris postala kandidatkinja Demokratske stranke, ankete joj pokazuju neznatnu prednost. Problem je, naravno, u tome što ako se osjećaji birača mogu tako brzo promijeniti, prognoze šta će one misliti 5. novembra gotovo su nemoguće“, kaže.

Harris za nastavak Bidenove politike

Autor daje neke naznake kako bi to moglo izgledati.

„Pobijedi li Harris, može se očekivati nastavak Bidenove politike, mada uz neke dorade. Čini se da manje naglašava poticanje demokratije, što je jedna od Bidenovih najznačajnijih tema, te govori nešto više o pravima Palestinaca. Međutim, ona bi općenito slijedila istu politiku jačanja američkih saveza i poticanja multilateralizma“, navodi Nye, uz opasku da je Donald Trump nepredvidljiviji.

„Dok svi političari razvlače istinu, on je po tom pitanju ozloglašen. Teško je znati koje bi njegove izjave mogle postati njegova politika. 

Njegova retorika o unilateralizmu i deklasiranju saveza i multilateralnih institucija govori nam nešto o smjeru njegove vanjske politike, ali ne odgovara na pitanja o konkretnim pitanjima“, kaže.

Posmatrači često pokušavaju poboljšati svoja predviđanja gledajući savjetnike kandidata.

Glavni vanjskopolitički saradnik Kamale Harris je Philip Gordon, pragmatičan i vrlo cijenjen centrist koji se bavio evropskim i bliskoistočnim poslovima u prijašnjim demokratskim administracijama prije nego što je postao glavni savjetnik potpredsjednice za vanjsku politiku.

Nasuprot tome, teško je identificirati uporedivu figuru u Trumpovom taboru – iako mediji ponekad spominje Roberta O’Briena, posljednjeg Trumpova savjetnika za nacionalnu sigurnost.

„Ono što znamo jeste da Trump žali što je na ključne uloge tokom svog prethodnog mandata postavio tradicionalne republikance, jer su mu ograničili slobodu djelovanja i njegovu politiku učinili umjerenijom nego što je želio“, piše Nye.

O sličnostima između Harris i Trumpa, Nye spominje Kinu, o kojoj, kaže, postoji dvostranački konsenzus da Peking nije igrao pošteno po pitanju trgovine i pitanja intelektualnog vlasništva, te da njegovo odlučno ponašanje u Istočnom i Južnom kineskom moru prijeti američkim saveznicima poput Japana i Filipina.

Kina je više puta rekla da ne bi isključila upotrebu sile za zauzimanje Tajvana, koji smatra odmetnutom pokrajinom. Na mnogo načina, Biden je nastavio Trumpovu politiku prema Kini, a Harris bi vjerovatno učinila isto, uz neke prilagodbe.

Druga sličnost između kandidata je, navodi Nye, njihovo odbacivanje neoliberalne ekonomske politike.

„Tokom Trumpovog predsjedništva, SAD je napustio tradicionalni (iz Reaganove ere) republikanski pristup trgovini, povećao carine i ograničio učešće u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji. Sve je to učinjeno pod vodstvom američkog trgovinskog predstavnika Roberta Lighthizera, koji je i dalje utjecajan u Trumpovom krugu“, piše.

Šta bi bilo s Ukrajinom?

Trump je također odbacio Transpacifičko partnerstvo o kojem je Barack Obama dogovorio, a Biden tada nije učinio ništa da se ponovno pridruži tom sporazumu ili da ukloni Trumpove carine na uvoz iz Kine. Zapravo, Biden je otišao dalje uvodeći nove kontrole izvoza usmjerene na tehnologiju protiv Kine (navedeno kao podizanje “visoke ograde oko malog dvorišta”).

Uz sopstvene veze s američkom tehnološkom industrijom, kao neko ko dolazi iz Kalifornije, Harris vjerovatno neće spustiti ogradu. A Trump će, proširiti dvorište.

„I Trump i Harris obećali su povećati američku čvrstu moć – vojno i ekonomski – kroz ulaganja u odbrambeni budžet i odbrambenu industrijsku bazu. Također se može očekivati da će oboje nastaviti trenutni program modernizacije nuklearnog oružja i podstaći razvoj novog oružja koje koristi vještačku inteligenciju“, kaže Nye.

Jedna od najvećih razlika odnosi se na stavove kandidata o Evropi, govori američki ekspert.

Trump i njegov kandidat za potpredsjednika J. D. Vance jasno su dali do znanja da nemaju velik interes za podršku Ukrajini i NATO-u. Trump tvrdi da bi pregovorima brzo okončao rat, a teško je zamisliti kako bi to mogao učiniti, a da Ukrajina dramatično ne oslabi.

Na Bliskom istoku, oba kandidata obećala su održati sigurnost Izraela i njegovo pravo na samoodbranu, iako Harris također govori o palestinskom pravu na samoopredjeljenje. Oboje bi vjerovatno pozvali Saudijsku Arabiju da nastavi sa normalizacijom odnosa s Izraelom i zauzeli tvrd stav prema Iranu.

Ali dok Trump Africi i Latinskoj Americi daje niske prioritete, moglo bi se očekivati da Harris posveti više pažnje tim regijama.

„Najdramatičnija razlika tiče se američke meke moći: sposobnosti da se osiguraju željeni rezultati putem uvjeravanja, a ne prisile ili plaćanja. Tokom svog predsjedničkog mandata, Trump se odlučio za unilateralizam ‘Amerika na prvom mjestu’ koji je naveo druge zemlje da zaključe da se njihovi interesi ne uzimaju u obzir. Također je otvoreno odbacio multilateralizam, najdramatičnije povlačenjem iz Pariskog klimatskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije. Biden je poništio te poteze, ali Trump bi vjerovatno vratio stvari na staro, dok bi Harris zadržala američko prisustvo. Također je vjerovatnije da će ona davati izjave u kojima zagovara ljudska prava i demokratiju nego Trump“, navodi Nye.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)