Preko Komova do Partizana, između planinskog krša i košarkaških dvorana, Duško Vujošević je gradio sistem u kojem su disciplina, znanje i umjetnost činili istu cjelinu – onu koja je postala jedna od najsnažnijih trenerskih filozofija evropske košarke. Sada, kad ga više nema, kao da se čuje pjesma s Koma koja nas podsjeća da su nam potrebni ljudi poput Duleta – kako bi ovaj svijet bio spašen od površnosti i mržnje.

Ima ona crnogorska pjesma koja počinje stihom – gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava – a radi se, dakako, o planinskom vrhu. Komovi su jedan od najimpresivnijih planinskih masiva Crne Gore i Dinarida, s kojih se pruža pogled prema našim planinama ka zapadu i Prokletijama i dalje prema Albaniji na istoku. Na tom masivu su ti opjevani vrhovi: Vasojevićki, Kučki i Ljevoriječki Kom. Dakako, Kučki je dobio ime po plemenu Kuči, od kojih je porijeklom i košarkaški filozof Duško Vujošević. Dule, iako rođen u Crnoj Gori, tadašnjem Titogradu, čitav život je ostao vezan za Beograd i ponajviše za Košarkaški klub Partizan.

Kao igraču mu nije išlo, ali pošto mu je košarka ušla u krv – kako i ne bi ušla u tu dinarsku, koja je iz Evrope dala najmanje pola članstva svih košarkaških kuća slavnih – kao mladić je ušao u trenerske vode. I stvorio je on velike igrače, poznata stvar. Pod njim je u Partizanu stasala generacija Đorđević, Danilović, Divac, koja će poslije sa Željkom Obradovićem uzeti jedinu titulu prvaka Evrope za Partizan, pa do Bogdana Bogdanovića, za kojeg je jednom tvrdio da u igri ima stav poluboga kao Aleksandar Makedonski, ili Zorana Sretenovića, Danka Cvjetičanina, Davida Bertansa, Jana Veselog ili Miloša Teodosića…

Nadograđeni dinarski košarkaški DNK Dule je svojim igračima usađivao ne samo kroz disciplinu, taktiku i fizičku spremu nego i kroz književnost, poeziju, slikarstvo i umjetnost, što ga je činilo drugačijim i, na neki način, filozofom igre. Upravo na podneblju njegovog porijekla Bog je dao ljudima sve fizičke predispozicije za košarkašku izvrsnost, a koje je Dule sa svojim umjetničkim dodatkom oplemenio.

Nisu ga za džaba zvali “General”, jer je u glavi crtao sve za svoju vojsku, za igrače koji su morali funkcionisati kao ekipa. I često je izgledao namrgođeno, poput vojskovođe koji ne želi da mu protivnik prokuži namjere. Imao je onaj stav s kamenim licem, poput Bustera Keatona. Iako je na prvu djelovao zagledano, zapravo je bio vrlo domišljat trener koji je pronalazio načine da se izvuče iz problema, često koristeći okruženje na kreativan način. U njemu je ključala energija, ali se pretvarala u fokus, analizu i preciznu odluku u pravom trenutku.

Kao što Keaton u njegovom kultnom filmu General nevjerovatno upravlja haosom rata i juri lokomotivom kroz niz gotovo nemogućih prepreka, tako je i Vujoševićev “vojnički” pristup košarci podrazumijevao preciznu organizaciju i vjeru u sistem, čak i kada okolnosti izgledaju izgubljeno. U košarci je najteže držati kontrolu nad haosom i pretvoriti ga u pobjedu, a to je Dule radio maestralno, baš kao Buster Keaton u Generalu.

Njegov bunt, i kao trenera i kao čovjeka intelektualca, bio je usmjeren protiv površnosti, protiv lakih rješenja, destrukcije i mržnje. Na kraju krajeva, do kraja je ostao Jugosloven i osvjedočeni protivnik nacionalističkih režima, tvrdio je da je nekadašnja zajednička država bila “maksimalni minimum za veliki svijet”, podržavajući studente i progresivne mlade ljude.

Bio je neko vrijeme i košarkaški trener bez tima i ne znam da li je svoje igrače tjerao da čitaju roman General mrtve armije Ismaila Kadarea, ali Dule Vujošević je meni ličio upravo na generala koji je, nakon ratova devedesetih, tražio ono preostalo zdravo i vezivno tkivo u jugoslovenskim republikama, pa je trenirao i rodnu Crnu Goru i našu Bosnu i Hercegovinu, uvijek s dostojanstvom i stavom da ostavi trag ne samo s trofejima koje je osvajao nego i u ljudima koje je mijenjao nabolje.

Ako se vratimo na vrh Koma, s kojeg se vidi Kadareova bijela zemlja – Albanija, i u 1993. godinu, Dule je pokazao da u duši ima taj starinski kov čojstva. Naime, tada kao trenera Brescie, zatekla ga je vijest o pogibiji velikog Dražena Petrovića. Iako je bio rat, premda mu kao državljaninu onoga što je ostalo od Jugoslavije nije bilo lako ući u Hrvatsku, legenda kaže da se dovezao autom do granice, parkirao ga i kazao carinicima ko je i da nema papire, ali da mora otići na Draženovu sahranu…

Sa Komova, tih krševitih dinarskih vrhova, kao da se u isti pogled slijevaju i prostor i karakter – onaj starinski osjećaj za pravdu, čojstvo i neka neizgovorena pametna misao koja se razumije kao Busterov film. Duško Vujošević svojim čojstvom, znanjem i košarkaškim “vakufom” – generacijama koje je odgojio i vrijednostima koje je ugradio u njih – ostavio je bogatstvo koje se ne mjeri samo pobjedama nego igračima, ljudima koji znaju razlikovati dobro i zlo. Ostavio nam je General pjesmu života i košarke koja se zamotava oko Koma. I s kojeg se jasno vidi (kako je to jednom rekao Đorđe Balašević) da nam treba deset hiljada Duleta Vujoševića kako bi spasili ovaj nakaradni svijet.

(Tačno.net, foto: N1)