Neke smrti ne mogu se napisati. One se ne daju svesti u formu, rubriku, osmrtnicu, televizijski kadar. Neke smrti dođu kao molitva koju ne znaš izgovoriti. Smrt Josipa Pejakovića je takva. Ona se širi dušom kao stara sevdalinka koja više ne traži da bude otpjevana, već samo da bude doživljena.

Jer Josip Pejaković nije bio samo glumac. Bio je žanr. Bio je emocija. Bio je iskra na tamnom licu vremena. Njegov glas, promukao od istine, bio je glas naroda koji je umio misliti i koji je odzvanjao dublje od komentara i analiza.

Da je hodao londonskim ulicama, bio bi Peter Ustinov. Da je ostao muzičar, a ponekad i jest, bio bi Tom Waits, onaj koji kroz škripu duše svira simfonije gubitnika. Da je umio lagati, bio bi političar. Ali Josip nije znao lagati, i zato je bio umjetnik. Dokraja.

Rođen u Travniku, između vezira i Andrićevih rečenica, Pejaković je krenuo stazom koja nije imala prethodnika. Nije igrao likove – on ih je rađao. Njegova monodrama Oj, živote bila je ispovijest jednog naroda. Sve njegove predstave bile su teatar istine, a njegov život – pozornica u kojoj se Bosna pretvarala u stih, rečenicu, krik.

Imao je nešto od Maka – onu surovu nježnost prema domovini koja ne prestaje boljeti. Imao je Andrićevu tišinu i Zuke Džumhura skitnju. Imao je Bregovićev osjećaj za ritam mase, ali i Cohenovu tihu, melankoličnu potragu za smislom. Na pozornici je mogao stati pored velikana poput Philippea Noireta ili Giana Maria Volontéa, a za kafanskim stolom pričao je priče dostojne Čehova. Nije pripadao nijednoj školi, on je bio škola.

U posljednjim godinama života pisao je za Tačno.net. A svoj posljednji veliki intervju dao je za Tacno.net Dini Mustafiću, svom duhovnom sinu. Zvao me nekad u pola noći. Nije pitao je li kasno. Govorio bi tiho, gotovo šapatom, kao da pripovijeda bajku. Samo što su njegove bajke bile istinite, preteške za djecu, prevažne za zaborav. Njegove priče nisu tražile kraj – one su bile kraj. I početak.

I sad, kad je otišao, ostala je rupa u jeziku. Jer više niko neće moći reći „Bosna“ kao Josip Pejaković.

Možda ga ova zemlja nije zaslužila. Ali je on zaslužio da ga ne zaboravimo.

Neka ti je laka ova tvoja Bosna, i neka ti konačno kaže ono što ti nismo umjeli reći za života – hvala.

(Tačno.net)