Nadam se da će posljednji susreti naših ministara vanjskih poslova otvoriti, konačno, put nekom novom razumijevanu i novim iskoracima. Ne samo zbog rješavanja otvorenih pitanja, već da bismo zajedničkim djelovanjem izbjegli strašnu zamku koja lebdi nad ovim prostorima – da postanemo i sudionici i žrtve podizanja novog Zida posred Europe – kaže za Danas ambadsador Hrvatske u Srbiji Hidajet Biščević.

Biščević je, inače, poznat i kao novinar, neki ga ovde još pamte kao političkog komentatora i glavnog i odgovornog urednika “Vijesnika”, koji je 1992. novinarsku karijeru zamenio diplomatskom. Ali, kako priča dok ga u žurbi fotografišemo (razgovor za Danas upriličen je pre nekoliko dana, pred njegov put u Zagreb), davno je izgubio osećaj novinarske profesije.

Mandat u Srbiji započeo je u maju 2020, u vreme pandemije, a kako je u to vreme izjavljivao premijer Andrej Plenković, „Beograd je važan za Hrvatsku, treba da se pošalje jedan od najiskusnijih, ne samo hrvatskih nego i europskih diplomata“.

– Ja sam u Beogradu kao kod kuće, dolazio sam ovdje još kao mladić s devetnaest godina, i malo mi je čudno da gotovo svaki intervju kojeg sam dosad dao, a bilo ih je dosta, redovno počinje pitanjem „kako se osjećate u Beogradu“, kao da se iza pitanja krije neka sumnja, zazor, kao da bi imalo biti čudno ili neobično živjeti i raditi u Beogradu – kaže Biščević na početku razgovora, dodajući uz osmeh da on nije „običan“ diplomata, i da je na ovu funkciju „povučen iz penzije“.

Šta je Vaša priča, zbog čega Vam se postavlja to pitanje kako se osećate u Beogradu?

– Vjerojatno ljudi pomisle na rat, na sve te hrvatsko-srpske prijepore, pa im je stoga pomalo intrigantno da netko iz Hrvatske živi i radi u Beogradu. Prvo, nisam jedini, naravno, Drugo, ja sam živio i radio u tolikim gradovima koji su bili sjedišta različitih kultura i kroz te slidbe sam naučio vještinu prilagodbe. Konačno, ja sam u Beograd dolazio i kao mladi student, kasnije kao novinar, dolazio sam i u vrijeme rata. Tada, istina, u „nevidljivim“ misijama“. Imam ovdje brojne stare i nove prijatelje. Znate, postoje vremena ratova, ali postoje i vremena za mir: Umijeće života je umijeće prilagodbe i razboritosti – nikad ne budi jednostran, nikad ne odbij razgovor, uvijek pokušaj razumjeti. I u najtežim situacijama, teži razgovoru, dijalogu. Recimo, kad su onomad neki huligani nasilno skinuli i poderali hrvatsku zastavu s rezidencije, i bacili je u kontejner iza ugla, tamo na Senjaku, nisam bio bijesan – ne, bio sam gotovo žalostan, svakako razočaran. Upravo zbog tih mladih huligana. Zastavu ćemo nadomjestiti, jer želimo da u miru stoji u Beogradu, ali kako ćemo nadomjestiti glupost i mržnju usađenu u te mlade ljude? I to je, dakle, priča o mojem doživljavanju Srbije i Beograda. Ovdje živiš, ovdje radiš, promatraj, svuda ima dobrih ljudi, nađi ih.

Ako pominjemo pronalaženje dobrote, šta biste poželeli vernicima Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve povodom velikog hrišćanskog praznika, Uskrsa?

– Eh, da sam ja malo veći i ozbiljniji vjernik, a ne samo vjerni sljedbenik osnovnih načela svake vjere, dakle poziva na mir, toleranciju, uvažavanje drugog, vjerojatno bih bolje znao odgovoriti na ovo pitanje. Ali, kad bih trebao doista poželjeti nešto vjernicima obiju crkvi, vjerojatno bi to stalo u samo jednu riječ – u Uskrs. U stvarno i duboko značenje Uskrsa – novi život, okretanje od svakog zla, oprost, dobrotu, nadjačavanje svakog poriva za nasiljem. Prevedite to na današnji politički jezik i na naše odnose i sve će biti jasno.

Kao najbolji „diplomata“ ovde će ostati upamćen beogradski nadbiskup i mitropolit, monsinjor Stanislav Hočevar, koji je u dugom nizu godina (od 2000-2022), svojim delovanjem uspevao da ujedinjuje vernike obe crkve, i bude poštovan i omiljen i među vernicima svih veroispovesti, i među ateistima. Zašto afirmaciju bazičnih ljudskih vrednosti o kojima je govorio, koje brišu nacionalne, verske, političke, ideološke i sve druge razlike zbog kojih se delimo, tako retko čujemo na javnoj sceni?

– Prije nego odgovorim, moram reći da sam imao čast i privilegiju družiti se, razgovarati, pa usuđujem se reći i prijateljevati s nadbiskupom Hočevarom, čovjekom tako širokih pogleda, čovjekom punog blagosti i dobrote. Naši razgovori u nadbiskupiji, u njegovu domu ili pak u uglu našeg omiljenog caffea „Alo Alo“, kod našeg dragog zajedničkog prijatelja Dekija, uvijek je sve bilo ispunjeno mirom, staloženošću. I doista, nadbiskup je bio poštovan upravo zbog promicanja tih osnovnih ljudskih i društvenih vrijednosti. Zašto je takvih ljudi i takvih poruka malo? Zato što je, u najširoj slici, globalizacija dovela naš svijet do trivijalizacije, do neke smjese raskalašenosti i nebrige, zato što je nekadašnji komunizam zamijenjen, pa, usuđujem se reći, nekom vrstom „banditizma“. Dakle, svijetom koji ne haje za te temeljne vrijednosti, zato što, na žalost, kao i svi ratovi, i ovi na ovdašnjim prostorima uvijek porađaju ekstreme i za sobom uvijek ostavljaju naslage ekstremizma, a razboritost i sila dugo čekaju da, nadajmo se, nadjačaju galamu i nasilje. Nasilje duhovno, nasilje fizičko, nasilje medijsko.

Hočevar je u svojim javnim nastupima insistirao na neophodnost da se društva na Balkanu suoče sa prošlošću iskreno, utvrđivanjem činjenica, umesto međusobnim optužbama. Ali, mi smo i dalje ušančeni u rovovima koje su nam iskopali ovdašnji političari, a svakodnevica nam pokazuje da je vrhunac patriotizma za naše lidere uglavnom da osvoje i zadrže vlast. Kako bi izgledao javni prostor kad bi „isključili“ naše političare bar na neko vreme, oduzeli javnu reč i njima i njihovim tabloidima, i svim ostalim političkim konobarima, a dijaloge prepustili „običnim“ ljudima koji danas žive sa platama od tri stotine ili pet stotina evra?

– S nadbiskupom sam se uvijek slagao oko njegovih procjena, a kad bismo razgovarali o svemu što se na ovim prostorima događalo od Devedesetih naovamo, uvijek bi naglašavao da se s prošlošću treba suočiti iskreno, utvrđivanjem činjenica. Jer, premda je činjenica da mi danas, kad govorimo primjerice o odnosima Hrvatske ii Srbije, živimo u „paralelnim povijestima“ i paralelnim interpretacijama, ali objektivno i realno, ne mogu zauvijek postojati dvije povijesti, dvije istine. Otuda, iz nespremnosti suočavanja s činjenicama, kako kaže nadbiskup, dolazi do ove stalne obnove, do ovog perpetuiranja razlika, do izbjegavanja istine, do stalnog obnavljanja starih narativa i slogana, od kojih najčešće stradaju ovi, kako kažete „obični ljudi“, premda ni njih ne treba automatski osloboditi odgovornosti i krivice. Oni su, najčešće, dio mase koja se povodi za najvećim galamdžijama. Da nastavim u „uskršnjem tonu“: nadbiskup bi sigurno potvrdio – nema oslobađanja bez priznanja istine.

Hrvatski spasioci bili su među prvima koji su stigli u poplavljeni Obrenovac 2014. godine, pred ambasadu Hrvatske u Beogradu dan posle velikih zemljotresa 2020. došli su brojni građani nudeći pomoć, tragično stradali Splićanin Matej Periš sve nas je zajedno rastužio… Ali, u ove situacije odmah su se uključili prorežimski tabloidi sa obe strane, i iskrivlli te slike. Kuda nas sve vode ovakve manipulacije?

– Vode nas, pa vode nas daleko od normalnosti i i uzajamnosti. Rekoh na početku, svuda ima dobrih ljudi, nesreće poput ovih koje spominjete, njih najprije potaknu na reakciju, na ponude pomoći. Ali, uvijek se nađu zadrti „vjernici ekstremizma“ ili „plaćeni dušebrižnici“ vlastitih nacija koji u svemu vide neke zavjere, koji od susjeda uvijek pokušavaju napraviti neprijatelje, čija se logika ponekad protivi zdravom razumu. Jer, ja ne znam kako meni može biti bolje ako je mojem susjedu loše.

U srpsko – hrvatskoj tišini nedavno je promakao i „mali“ gest velike dobre volje – jedan građanin Hrvatske pročitao je negde priču Miliše Jovanovića iz sela Arnajeva nadomak Beograda, koji od zatvaranja fabrike Borovo ne može da pronađe patike broj 54, on ih je slučajno našao, kupio ih i poslao na adresu hrvatske ambasade, a Vi ste ih odneli Miliši. Zašto nam izgleda kao nemoguća misija da ovakve priče budu dominantne, i da se rešimo okršaja „ustaša“ i „četnika“ koji se među nama tako dosledno neguju više od tri decenije?

– Osim moje osobne empatije, ja sam u ovom slučaju prije svega imao odgovornost prema tom mojem prijatelju koji je sve to čitao i kupi te tenisice. Zato što je njegova gesta potvrdila ono s početka: postoji vrijeme ratova, ali postoji i vrijeme za mir. Ako je on, hrvatski branitelj, osjetio potrebu da pomogne Miliši, onda je pokazao ljudskost i veličinu, sposobnost da se prevlada prošlost, da se ne dopusti da neki gnjev iz vremena rata zauvijek prevlada. Jer, gnjev prema drugima na kraju izjede i samog gnjevnog čovjeka. Moje je bilo samo da, s istim uvjerenjem, dovršim tu misiju. Jednako kao što sam s istim suosjećanjima posjetio Leštane i na kraju se sprijateljio s izbjeglicama i njihovom rodbinom iz nesretnog sela Grubori. Ne smijemo dopustiti da ostanemo zakopani u prošlosti. Svuda ima, kako rekoh, dobrih ljudi, nismo svi ustaše i četnici. Iskreno, doista ne vidim kako je Srbiji bolje i kako će napredovati ako se neprestano vrti medijska, tabloidna hajka o „ustašama“. Ima ona stara poslovica: „Prvo pometi pred svojim vratima“.

Kao novinar izveštavali ste sa Samita nesvrstanih u Havani i Harareu, bili ste dopisnik sa ratišti Bliskog istoka, ušli ste u američku ambasadu u Teheranu u vreme talačke krize 1980. dok su je držali radikalni islamistički studenti, intervjuisali ste trojicu osnivača PLO… Da li precenjujemo moć medija, i da li bi i 90-te godine, i današnji odnosi između naših država i naroda zaista bili drugačiji da nije tog destruktivnog dejstva i lobotomije koji se najviše šire?

– Mediji su uvijek – mediji. Prenositelji. I utoliko su mediji instrument, alat. Nisu mediji osmislili političke strategije i ratne planove u devedesetima. Te strategije i planovi osmišljeni su u nekim drugim kabinetima. Ili kafanama. Najmanje u redakcijama. A onda su nađeni, kako ste malo prije spomenuli, „konobari“, posrednici, trkači od kabineta do redakcija. Na ovim prostorima, ta uloga medija u vremenima ratova danas je nadomještena najcrnjim talozima utjecaja globalizacije na same medije, doista do točke smišljenih društvenih lobotomija koje u potpunosti anestetiziraju javnost, u kojima stvarne stvarnosti nema jer je rijaliti jedina nametnuta stvarnost. Ne bez političkog cilja. Ne mogu da ne spomenem – bio sam u kući kod Miliše i njegove majke, u tom zamračenom Arnajevu, selu nadomak Beograda, gdje tek jedna žarulja osvjetljava seosko raskršće. Kad godinama gledaju smo jednu TV stanicu i samo jedan program, Miliša i majka imaju samo jednu predodžbu stvarnosti. Red vijesti, red rijalitija, jedna žarulja u selu.

Na polju ekonomije i trgovine saradnja između Hrvatske i Srbije je sve veća, sve više naših građana letuje u Hrvatskoj, među posetiocima Beograda najviše je onih iz vaše zemlje, srpski i hrvatski umetnici odlično sarađuju…, a bilateralni odnosi između naših država su na jako niskom nivou, i retorika se između naših zvaničnika stalno pooštrava. Od 2019. nema susreta, tek nedavno su se, i to neformalno, u Subotici sastali ministri spoljnih poslova Ivica Dačić i Gordan Grlić Radman. Šta je uzrok ove stagnacije?

– Dobro je, čak štoviše potrebno da ljudi putuju, da ljetuju, da pjevaju po dvoranama, da igraju predstave, da trgovina raste. Ali, nemojmo to zamijeniti sa stvarnim sadržajem međudržavnih odnosa – dakle, s rješavanjem otvorenih političkih pitanja, s odgovorima na geopolitičke izazove koji struje nad Srbijom i ovim prostorima, sa stvarnim stanjem međudržavnih odnosa, s političkom retorikom…Moram se držati diplomatskih pravila, ali moram se vratiti i na ono spomenuto suočavanje s istinom iz prošlosti, s utvrđivanjem činjenica, jer je to jedan od ključnih uzroka stagnacije u našim odnosima. Mogući odgovor je dvoznačan: ili da budemo pragmatični ili da čekamo „suočavanje s istinom“. Nadam se da će posljednji susreti ministara vanjskih poslova otvoriti, konačno, put nekom novom razumijevanu i nekim novim iskoracima. Ne samo zbog rješavanja otvorenih pitanja, već da bismo svojim zajedničkim djelovanjem izbjegli strašnu zamku koja lebdi nad ovim prostorima – naime, da postanemo i sudionici i žrtve podizanja novog Zida posred Europe. Ne bi tada više ljudi putovali, ljetovali niti pjevali.

Najbolji zvanični odnosi između naših država, koji su doneli i neke konkretne pomake, i prilično smanjili otrovni medijski agit prop, bili su u vreme kada je predsednik Srbije bio Boris Tadić, a predsednik Hrvatske Ivo Josipović. Kako Vi ocenjujete taj period?

– Niste daleko od istine, ali problem je što takvi „dobri počeci“ nisu doživjeli svoj nastavak. “Dobar početak“ je bilo i razdoblje prvih susreta Sanadera i Koštunice, ali tada je također podignuta „ručna kočnica“.

Dolazeći u Srbiju kao svoj diplomatski cilj naveli ste odnose na nivou dobrosusedstva, ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja i nemešanja u unutrašnje stvari dveju države… Ko je najodgovorniji što takvih pomaka još nema?

– I dalje vjerujem da su ta četiri načela ključna za stabilne odnose dviju država. O odgovornosti što pomaka nema…morat ću se zaštititi načelom „nemiješanja u unutrašnje stvari“ .

Svojevremeno, kao diplomata EU, izrazili ste uverenje da će se Srbija ubrzano kretati ka EU. Da li je Srbija danas udaljenija od ovog cilja više nego ikada, kako se čini delu naše javnosti, i koliko je najveća kočnice za to samo pitanje Kosova i Metohije?

– Srbija je najudaljenija bila od Europske unije u trenutku kad je trebala biti najbliža – odmah u ranim Devedesetima. Ne otkrivam tajnu, ali Srbija tada Uniju nije gledala kao prioritet. Tadašnje vodstvo je u raspadu bivše države vidjelo priliku da ostvari neke druge svoje prioritete. Izuzmete li Bjelorusiju, sve bivše komunističke i socijalističke zemlje – dakle i sve bivše jugoslavenske republike, kao nove države – upravo su u euroatlantskim integracijama vidjele svoj prioritet. Milošević, dakle, nije samo poveo Srbiju u ratove, Miloševićeva politika je odvojila Srbiju od Europe, otežala put drugim zemljama s ovih prostora i otuda to zaostajanje, koje se sada pokušava nadoknaditi, ali u težim uvjetima. Težim, kako rekoste, upravo zbog još nedovršenog procesa rješavanja odnosa s Prištinom.

Bili ste diplomata u Moskvi, a 2014. na čelu tima OEBS za nacionalni dijalog u Ukrajini. Kako komentarišete agresiju Rusije, da li je taj rat zaista crno – bela slika kako se postavlja u svetskoj javnosti, sve u zavisnosti od pojedinačnih interesa?

– Na nekoj akademskoj razini, moglo bi se govoriti o odgovornostima raznih strana. O odgovornosti Zapada jer nije imao jasnu strategiju ne samo za Ukrajinu, već i za cijeli taj „međuprostor“ između Unije i Rusije. O odgovornosti SAD jer su na stanovit način „odbijale“ Rusiju koja se bila počela osjećati marginaliziranom, što je najbolja hrana za revanšizam. Ima neke odgovornosti i u samoj Ukrajini. Ali, ništa se od toga nije trebalo i ne može riješiti uporabom gole, agresivne sile. Ništa kršenjem međunarodnog prava i povelja, od UN do Helsinkija. Ništa se ne može opravdati kvazi-teorijama o potrebi stvaranja „novog svjetskog poretka“. Povijest strašno poučava kako su završavali svi takvi pokušaji nametanja novih poredaka. Ništa se ne može opravdati kvazi-teorijama da je nužna borba protiv jednog hegemonizma, istodobno stvarajući drugi.

Tokom protesta u Parizu, pre nekoliko dana mogli su se videti demonstranti koji igraju „Kaljinku“, u javnosti nekih drugih evropskih zemalja takođe se pomalo labavi odnos prema Rusiji. Po Vašoj proceni, šta je neki mogući epilog ovog rata?

– Ovo je rat s nerješivom jednadžbom – nitko ne može pobijediti, ali jednako tako nitko ne smije izgubiti. Prividno jednostavno, ali zapravo strašan, ubojit kraj svake analize. U povijesnoj paraleli, nitko ne želi biti niti zapadni Chamberlaine, nitko ne želi biti ukrajinski Adenauer.

Izjavili ste, ne tako davno: „Gori Ukrajina, tinja plamen oko Tajvana, klimatske promjene prže ljude i isušuju rijeke, međunarodni poredak se urušava kao u Srednjem vijeku, lete rakete, probuđeni su stari špijuni, Srbija stoji na razmeđi dvaju svjetova, pred najvećim izazovom u svojoj modernoj povijesti, ja, eto, sjedim na Batrovcima jer je došla uputa da se „malo zadrži“ veleposlanika s diplomatskom putovnicom“. Postoji li nešto što Vam ipak uliva nadu da će se ovakav odnos prevazići?

– Mnogo ovisi o nama, o našoj spremnosti da nadvladamo podjele i osiguramo normalne dobrosusjedske odnose. Ali, možda još više ovisi o karakteru budućeg europskog sustava sigurnosti, o budućoj europskoj geopolitičkoj karti.

„Dve Srbije“

Da li Vi osećate da ovde postoje „dve Srbije“, kako se već decenijama čuje unutar naših unutrašnjih podela i razmimoilaženja?

– Nisam prvi koji primjećuje podijeljenost, polarizaciju srpskog društva. Ali, kao hrvatski veleposlanik, znam da nije moje miješati se u te odnose, njihovu prošlost i pozadinu. To je, prije i iznad svega stvar same Srbije. Premda, ne izdržavam reći: vjerojatno je do tih podjela došlo zbog izvornih razlika u pogledima na budućnost i mjesto Srbije, na njen identitet i prioritete odmah u početku Devedesetih, kad je, da tako kažem „načelo teritorija“ nadjačalo „načelo Europe“, kad nije riješena ta stalna dvojba „kolika Srbija“ ili “kakva Srbija“.

Loša vremena

Koliko za Vas važi aforizam „jednom novinar, zauvek novinar“ ?

– Davno me napustio taj osjećaj. Došla su vremena kad je čovjeka gotovo stid reći da je bio novinar. I zato posebno cijenim one koji su to još ostali, u izvornom smislu te profesije. Imali smo mi u „Vjesniku“ dobru pošalicu: kad želim nešto kvalitetno pročitati, ja to sam prvo napišem. Tako sam se, zapravo, više okrenuo knjigama.

Novinar i diplomata od poverenja

Hidajet Hido Biščević je rođen u Sarajevu 1951, završio je Fakultet političkih nauka u Zagrebu, a u njegovoj biografiji se beleži da je bio jedan od najpoverljivijih ljudi prvog predsednika Hrvatske Franja Tuđmana. Sa te pozicije, pisao je o istorijskom susretu Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem u tikveškom dvorcu, 15. aprila 1991, bio svedok i učesnik mnogih „tajnih misija“ tog vremena, a bio je blizak i sa bivšim premijerom Ivom Sanaderom, i jedan od retkih, kako se pominje u hrvatskoj javnosti, koji je pohvalno govorio o njemu.

Tokom diplomatske karijere bio je prvi hrvatski ambasador u EU, ambasador Hrvatske u Turskoj (1993–96), zatim u Rusiji (1997–2002), i upravo je on organizovao prvi susret tadašnjeg ruskog predsednika Borisa Jeljcina i Tuđmana. Bio je i Glavni sekretar Vijeća za regionalnu suradnju (RCC) u Sarajevu (2008–2012), a od 2014. i šef delegacije (veleposlanik) Evropske unije u Tadžikistanu.

Objavio je knjige „U ime Alaha: Iranska islamska revolucija, „Krv na vodi: Irak – Iran“, „Vrijeme odluke: Palestinski ustanak, Izrael i Arapi“ ( (koautor), „Strategija kaosa“ o raspadu Jugoslavije, „EU for YOU!: Kako funkcionira Europska unija (koautor), „Razglednice iz tjeskobe“, „Diplomacija za stolom“…

Radmila Radosavljević (Danas, foto: N1)