U dobro organizovanim državama vlasti su servis građana, a od njihovog manje ili više uspješnog servisiranja najvažnijih potreba onih koji su ih birali, zavisi i njihova dugovječnost i opstanak na vlasti.Ovo, inače jednostavno i po prirodi stvari logično poimanje, nekima od žitelja populističkim i(li) autokratskim vlastima unesrećenih država, međutim, zvuči kao ljuti cinizam. Ili kao utopijski ideal koji zbog svoje naivnosti zavređuje sažaljivi osmijeh.Sasvim je moguće da je jedno od najvećih lukavstava loših, uzurpirajućih vlasti upravo ubjeđivanje građana da one kao takve ne postoje ili da se, barem, ne dešavaju tu, sada i njima nego negdje drugdje, daleko i drugima…

I kroz tu fino tkanu izmaglicu iluzije, jedni sebi kupuju vrijeme (a to uvijek znači i novac i moć), drugi nadu da će se jednom ipak sve završiti intervencijom deus ex machina, dakle, kao u antičkim dramama. Dok traje vrijeme izmaglice, najčešće se, poput dobro uvježbanog horskog eha, mogu čuti rečenice – ne zavisi od mene, šta ja tu mogu, oni koji se bune ne prođu dobro, od nečeg mora da se živi, ne interesuje me politika…

Na Zapadnom Balkanu već neko vrijeme dešava se prividni paradoks. Na jednoj strani su skupine ideološki i nacionalistički neprestano podjarivanih građana, zloslutno spremnih da krenu u nove, ne samo virtuelne nego i stvarne, sukobe, a na drugoj, čitave skupine građana utonulih u bestrašće i apatiju. Negdje između njih, nalazi se i skupina onih, vrlo glasnih i vrlo svjesnih, koji znaju da su loše politike tu da bi se mijenjale. Mada je nezahvalno procjenjivati njihove međusobne brojčane odnose, gotovo je izvjesno da ukoliko bi oni iz skupine apatičnih prešli u skupinu onih politički svjesnih i aktivnih, balkanska politička stvarnost više ne bi izgledala ovako sumorno. Ovo, naravno, nije nemoguć politički i društveni proces, ali ga otežava četvrta skupina – populistički vladari, koji su u međuvremenu ,,zaboravili“ da su samo izabrani administratori, i njihovi saradnici svih profila. Njihov je, naime, glavni cilj, bez obzira na razlike u populističkim i ideološkim stilovima, da što više ljudi drže u stanju koje se u psihologiji naziva naučena bespomoćnost. Kao u čuvenom eksperimentu sa psima, piše psihološkinja Jelena Veljković, koji ,,nakon kontinuirano apliciranih elektrošokova ne napuštaju kavez čak i kada su vrata širom otvorena a šokovi stvar prošlosti, tako se i naše biće adaptira na averzivne, nehumane i tlačiteljske uslove života uveravajući nas da ,,ne možemo“, da ,,ne vredi“, da smo nebitni, nedostojni i bespomoćni. Da može gore, i bolje ovako nego nikako“.

Na pitanje šta činiti ako se zateknemo u mahanizmu naučene bespomoćnosti i gdje je izlaz iz njega, Jelena Veljković sugeriše da je već i sama spoznaja mehanizma dovoljna za početak. Spoznaja da je riječ o mehanizmu koji ,,mnogi sistemi i režimi svjesno kreiraju i zloupotrebljavaju (…) da mehanizam djeluje nesvjesno i da moramo uložiti svjestan napor u njegovom prevazilaženju. Da možemo da se potrudimo i onda kada sve djeluje uzaludno i zastrašujuće“. Da vrijedi uvijek iznova podsjećati se na često citiranu rečenicu Margaret Mid u kojoj se krije važna civilizacijska poruka, a koja glasi: ,,Nikad ne potcjenjuj moć pojedinaca i malih grupa da promijene svijet. Tako se, zapravo, svijet oduvijek i mijenjao“.

Dakle, dok traju vremena populističkih izmaglica, one kolektivne stavove koji izviru iz indukovanog bestrašća i naučene bespomoćnosti trebalo bi zamijeniti suprotnim iskazima i povjerovati u njih – da, zavisi i od mene; moj doprinos je važan i može biti presudan; oportunizam je nemoralna i nezdrava egzistencijalna strategija politika me interesuje jer je ona istovremeno i okvir koji razlikuje dostojanstven i slobodan od nedostojanstvenog i neslobodnog življenja.

Ishod je, u suprotnom, vrlo jasan: ukoliko nastavimo da bespomoćno ćutimo i trpimo rizikujemo da (p)ostanemo taoci psihološke zamke na koju smo sami pristali. Taoci apatije.

(Pobjeda, foto: Autonomija)