Ocjena Gordona Brauna, nekadašnjeg premijera Velike Britanije i predsjedavajućeg Laburističke partije, koju je poput definicije formulisao već u naslovu autorskog teksta: „Evropa je pod uticajem krajnje desnice – to je rezultat popuštanja takozvanih umjerenih“, koju je ovih dana objavio Guardian a prenio Portal Antena M, čini nam se zloslutno tačnom dijagnozom za cijelu Evropu, a posebno za već hronično trusno područje Zapadnog Balkana. I njegova procjena da će takozvani „umjereni“, sve dok nastavljaju da se igraju vatrom vjerujući da će „držeći svog protivnika blizu, na kraju ukrotiti zvijer“ nastaviti da gube, zvuči izrazito alarmantno.

Donekle utješno, međutim, djeluje njegova prognoza da će „otrovu ekstremne desnice morati da se suprotstavi progresivnim agendama fokusiranim na ono što ljudima najviše znači: posao, životni standard, pravednost i smanjenje moralno neopravdanog jaza između bogatih i siromašnih“. Najzad, španski premijer Pedro Sančez prošle godine je pokazao da postoje načini „da se frustrira napredovanje desničarskih populista“ pobjedivši ekstremnu desnicu na nacionalnim izborima.

Upravo kada je riječ o pravednosti i, makar elementarno civilizovanom i korektnom odnosu prema političkim neistomišljenicima – političarima, aktivistima i novinarima, ekstremna desnica pokazuje svoj destruktivni potencijal koji podsjeća na oblike ili forme političkog sadizma. Samo u proteklih nekoliko dana, u dvije države – Srbiji i Crnoj Gori, opasno uvezanim desničarsko populističkom fantazmagorijom srpskog sveta, u kojima stilovi vladanja sve više podsjećaju jedan na drugi, a oba, zajedno, na visoko represivni stil ruskog svijeta, dogodile su se tri ilustrativne manifestacije autoritarno-populističke uzurpacije.

U Beogradu je, tokom nastavljenog sudskog procesa KRIK-u (nezavisnoj novinarskoj mreži za istraživanje kriminala i korupcije), njihov urednik nazvan „opasnom ličnošću“, a među dokaznim materijalom našao se i tekst jednog srpskog tabloida u kojem je isti urednik označen i kao „francuski špijun“. Osim krivične prijave kojom traže deset mjeseci zatvora za novinare i dvije godine zabrane bavljenja novinarstvom, tužitelji su podnijeli i parničnu tužbu kojom traže odštetu od 760.000 dinara.

Nakon ponovljenih scena uzurpacije Rektorata Univerziteta u Novom Sadu, u kojoj su učestvovali zamaskirani „predstavnici“jedne struje Studentskog parlamenta, uprava Filozofskog fakulteta ipak je odbacila disciplinsku prijavu studenata iz organizacije Stav (Studenti protiv autoritarne vlasti) protiv „nasilnika koji su ih šamarali i tukli na izborima za Studentski parlament“. Prema rješenju koje su studenti pokazali novinarima, disciplinska prijava je odbačena jer je „neuredna“ i nije podnijeta prema odgovarajućem Pravilniku. Nakon prvih izbora za Studentski parlament održanih 21. maja, u ponedjeljak su u zgradi Rektorata održani ponovljeni izbori, uz ponovljeno nasilje – studente iz Stava su napale osobe u crnom, sa maskama na licu, a potom na njih bacili i eksplozivnu napravu. Uz karakteristično ćutanje akademske zajednice studenti su, kao i izvjestan broj građana koji je studente podržao, osobe u crnom nazivali „batinašima“. „Batinaš“ je, naime, već godinama prilično frekventan izraz na srpskoj političkoj i društvenoj sceni i označava osobu skrivenog identiteta koje se fizički i nasilno obračunava s protivnicima aktuelnog režima.

Gotovo u isto vrijeme, crnogorski Specijalni državni tužilac za organizovani kriminal ultimativno je zahtijevao od uprave dnevnog lista Pobjeda da mu „u što kraćem roku dostave sve novinske tekstove objavljene u listu i na portalu Pobjede, u periodu dok je Draško Đuranović bio glavni i odgovorni urednik“, ali i nakon prestanka njegove funkcije, a koji su vezani za aktuelni krivični postupak koji se vodi protiv okrivljenih bivših crnogorskih zvaničnika. Ovaj očigledni pritisak na novinara i urednika (a posljednjih su se godina i u Crnoj Gori vrlo frekventno i represivno dešavali ovakvi pritisci) poprima i svoju apsurdnu konotaciju budući da su svi tekstovi objavljeni u listu i na portalu, bez ikakvih smetnji dostupni javnosti, pa dakle i tužiocu. Prema Centru za građansko obrazovanje Crne Gore, „radi se o opasnom presedanu, koji nije zabilježen ni u regioni ni šire“. Prema njihovoj procjeni, u ovom slučaju postoji ozbiljan potencijal ograničavanja slobode medija i slobode govora te „upravo ovakvim njegovim postupanjem, tužilac sam vrši uticaj na odabrane, i očito nepodobne, medije i novinare, postavljajući ih kao mete u kontekstu djelovanja organizovanih kriminanih grupa“.

Činjenica je da već godinama unazad, za države obuhvaćene idejom srpskog sveta, pokušaji kriminalizacije novinara, građanskih aktivista i kritičara aktuelnih vlasti ne samo da nijesu rijetkost već postaju svojevrsni naopaki i devijantni običaj. U stručnom razgovoru koji je sa Ruth Wodak, povodom njene studije Politika straha: šta desničarski populistički diskursi znače, vodio Andreas Schulz, ona upozorava da su uočljivi diskurzivni preokreti i da su se granice onoga što se može reći značajno pomjerile, što je dovelo do normalizacije desničarskog ekstremizma, ranije tabuiziranh sadržaja i terminologije. Prema Wodakovoj, erozija demokratskih institucija i pritajeno ali i sistematsko redefinisanje i odbacivanje demokratskih procedura, među kojima prepoznaje odbijanje odgovora na parlamentarne zahtjeve, propuste da se revidiraju prijedlozi zakona, ali i pokušaje zastrašivanja i napada na slobodu medija i nezavisnost pravosuđa, korak po korak, dovode do sve većeg broja eksplicitno autoritarnih oblika vladavine.

A u svim autoritarnim i desničarsko-populističkiim režimima uvijek postoje stvari o kojima se, zarad sopstvene bezbjednosti, mora ćutati. Za režimske stratege, baš kao i za građane koji su se u ovakvim režimima voljno ili nevoljno zatekli, ovo ćutanje je, u međuvremenu, postalo znak prepoznavanja.

(Antena M)