Beskrajna proizvodnja društvene konfuzije je posljednje pribježište autokrata, onih koji to već jesu i onih koji bi to da postanu. Posljednje tri godine procesi rastakanja država viđenih kao djelova Srpskog sveta na Zapadnom Balkanu se ubrzavaju. I više niko sa sigurnošću ne može da predvidi moguće rasplete. Sama po sebi, ova nesaznatljivost jeste tjeskobna, onako kako su tjeskobni sjećanje na rat ili slućenje novog. Iako, kako kaže i zaklinje se čitava svita političkih i ideoloških djelatnika – to niko ne bi zaista želio.

U međuvremenu, mi koji smo u Srbiji i Crnoj Gori uporno upozoravali, kako domaću tako i međunarodnu javnost, na opasnost koju je sa sobom nosio i nosi populističko-ideološko-politički konstrukt Srpskog sveta (koncepcijski sasvim usaglašen sa teorijom i praktičnom izvedbom Ruskog sveta), nazivani smo narodnim i državnim neprijateljima, a u specifičnim lokalnim varijantama i ekstremistima, autošovinistima i slugama Zapada. Jednom riječju -izdajnicima koji nikako ne rade za interese sopstvenih zemalja, već protiv njih.

Time smo se svi zajedno našli zatočeni u svojevrsnom pojavnom obliku Kasandrinog sindroma, metaforički nazvanim vrijednosnim poremećajem koji se odnosi na ,,osobu ili ljude koji predviđaju nadolazeću katastrofu, ali čija predviđanja nijesu prihvaćena“. Baš kao u antičkom mitu o Kasandri, koja je dobila dar proroštva, ali i prokletstvo da njenim vizijama niko ne vjeruje.

Barem u jednom dijelu, taj mit je poznat mnogima – naime, od samog početka Trojanskog rata, Kasandra je predvidjela njegov tragičan ishod i uzalud upozoravala da se osvajači kriju unutar drvenog konja. Još je 1963. godine psihološkinja Melani Klejn Kasandra sindrom tumačila kao intervenciju ,,ljudske moralne savjesti, čiji je glavni zadatak prevencija“. Jer, Kasandra, ,,kao moralna savjest, predviđa da će uslijediti kazna i da će se pojaviti tuga“.

Tako smo se, uprkos svim upozorenjima, nakon ratnih igara sa tragičnim ishodom u Banjskoj, svi zajedno našli u crvenoj zoni konflikta, koji sada već sasvim ubjedljivo prijeti da će, baš kao i onda devedesetih, svojom iracionalnošću i bestijalnošću preplaviti države na Zapadnom Balkanu.

I dok se beskrajno analizira i lamentira nad situacijom, koja se dakako nije pojavila niotkuda, i koja je zapravo logični nastavak dugogodišnje ideološko-populističke propagande i modelovanja onoga što zovemo kolektivnom hemijom, za postavljanje tačne dijagnoze, za početak, bilo bi dovoljno odgovoriti na pitanje – koji su sve simptomi rastakanja država?

Odgovoriti, dakle, na pitanja da li su u njima devastirane institucije; da li su korupcija i kriminal u sprezi sa aktuelnim političkim režimima, da li se u njima prepoznaju ohlokratija (vladavina mediokriteta) i ostrakizam (različite varijante progona političkih neistomišljenika iz javnog života); da li je u njima primjenjivan metod populističke hipnoze, kao specifične sinergije ideološkog transa i primjene principa hleba-i-igara; da li u njima postoji potreba za stalnom proizvodnjom neprijatelja (i spolja i iznutra); da li je u njima promovisan ultimativni (pseudo)patriotski manir koji je uvijek usaglašen sa tokovima novca; da li su u njima mediji funkcionalizovani i oteti, podvrgnuti beskrajnoj smjeni cenzure i autocenzure; i da li je, najzad, ovim indukovanim konfuzijama u njima proizvedena sluđena i dezorijentisana, na smjenu i po potrebi, podjarivana pa anestezirana javnost?

Vjerujem da osjećaj zatečenosti u Kasandrinom sindromu ovih dana dijele i građanski aktivisti i aktivistkinje u Crnoj Gori, koji su se prije nešto više od deset mjeseci, našli na BIRN-ovoj Mapi ekstremizma, a koji ni sada, nakon revizije Mape i uklanjanja njihovih imena, nijesu dobili ni izvinjenje ni odgovarajuću satisfakciju.

Vjerujem da isti osjećaj dijele i svi oni, još uvijek ne sasvim stigmatizovani intelektualci u Crnoj Gori, koji su u njoj kao opasnost prepoznali ono što istraživači BIRN-a nijesu – da je upravo ideološki konstrukt Srpskog sveta taj koji razara njenu građanskost, njenu sekularnost i njenu poziciju nezavisne države. Vjerujem da gotovo identičan osjećaj ovih dana dijele i profesori i saradnici Fakulteta za crnogorski jezik i književnost čiji je opstanak doveden u pitanje, iako je, prema riječima prof. dr Marka Grinberga, sa Univerziteta u Kanzasu, ,,vodeća institucija koja njeguje crnogorsku kulturnu i jezičku tradiciju regije i Evrope, koja je posebno bogata kulturnom i jezičkom raznolikošću“ i zato ga treba ,,tretirati kao nacionalno evropsko blago, što i jeste“.

I vjerujem da istu vrstu osjećaja dijelimo i svi mi u Srbiji, koji već godinama i decenijama unazad svojim javnim djelovanjem nastojimo da Srbiju i njene građane oslobodimo upravo ideoloških matrica na kojima je počivala i počiva ideja Velike Srbije. Svi mi, koji želimo da naša zemlja, jednako kao i sve zemlje u njenom okruženju, budu države svjesnih i slobodnih građana, kojima indukovane konfuzije i nacionalističke histerije više nikada neće oduzeti pravo na dostojanstvene egzistencije.

(Pobjeda, Foto: Denis Kolundžija)