Protesti “Ima nas“, ipak, jasno pokazuju da je energija građanskog otpora u Crnoj Gori živa i rastuća i da je sve više građanki i građana koji neće odustati. Jer se odustajanje od sopstvene slobode na kraju uvijek surovo plaća. I dok ih neki uporno i dalje zovu “ekstremistima“, svojim nepristajanjem na politikantske laži, dok stoje ispod zastava Crne Gore i zastava Evropske unije, oni pokazuju da je njihov odgovor, kao i njihov izbor, neupitan

I dok ih neki uporno, i dalje, zovu “ekstremistima“, oni ipak sve upornije i sve odlučnije poručuju: “Ima nas“. Tako i jeste. I ove nedjelje krenuli su iz Bara, Nikšića, Cetinja, Mojkovca, Rožaja, Berana, Bijelog Polja, Pljevalja, Plava… i nosili zastave Crne Gore i zastave Evropske unije.

Ispred Delegacije Evropske unije u Podgorici pročitan je Građanski proglas “Ima nas“ a njihovi su zahtjevi nedvosmisleni i jasni: povlačenje Zakona o predsjedniku, dogovor o izboru sudija Ustavnog suda kao neophodnog preduslova za održavanje vanrednih parlamentarnih izbora, hitan dogovor o datumu njihovog održavanja, “kako bi Crna Gora što prije dobila odgovornu vladu koja će štititi državne interese i obezbijediti nastavak evropskog puta zemlje“, odustajanje od pristupanja inicijativi “Otvoreni Balkan“, depolitizaciju tužilaštva Crne Gore i sudske vlasti, kao neophodan uslov za njihov nezavisan rad, a u interesu svih građana…

Sa ovonedjeljnog protesta Pokret “Ima nas“ poručio je građanima i građankama Crne Gore: “Više nema vremena za čekanje. Proteklo vrijeme je pokazalo s kim imamo posla, i u Vladi, i u Skupštini. Ne smijemo zbog današnjih i generacija koje dolaze dozvoliti da Crnom Gorom upravljaju neznalice, oni koji je ne vole i koji su spremni da je izdaju. Svi pojedinačno, i svi zajedno odgovorni smo pred sobom, pred svojim precima i svojim potomcima. Crnoj Gori treba izvjesna evropska budućnost. Stabilan razvoj, a ne populizam i bankrot. Ovo je 21. vijek, a ne devedesete. Crnoj Gori treba svaki njen građanin“.

Urednica Pobjedinog dodatka za kulturu Kult, Tanja Pavićević, i sama označena kao “ekstremistkinja“, okupljenima je, između ostalog, poručila: “Neće moći! Jer ima nas koji želimo da Crna Gora ostvari pravo na svoj evropski put. Ima nas koji ne mrzimo nikoga. Koji saosjećamo sa svojim prijateljima Srbima i ostalim narodima u Srbiji, koji punih dvanaest godina žive u mraku, pod čizmom autokratskog režima. Ima nas koji vjerujemo da će se Srbija probuditi (…) Ima nas koji želimo mir i građansko društvo, koji se borimo za građanska prava i slobode. I dok je za odlazeću vladu i njihove uslužne servise, javne i privatne, naš put ekstremizam, za nas je on preuzimanje pune odgovornosti pred sobom, svojom djecom i istorijom“.

Svojevrsni zajednički imenitelj i zaštitni znak svih njihovih dosadašnjih govora na protestima “Ima nas“ bila je upravo građanska odgovornost – suprotstavljena ravnodušnosti. U tekstu koji sam 2019. pisala za Novi magazin, baveći se upravo fenomenom porijekla ravnodušnosti kod izvjesnog broja građana koji su suočavani sa istom ili sličnom vrstom represije, kao i onih drugih koji javno i glasno apeluju upravo na odgovornost prema sopstvenom društvu i državi, napisala sam da bi ishodišne tačke političke ravnodušnosti mogle biti jednako i sebičnost i strah: “Sebičnost, kada verujemo da nas se ne tiče, da neće baš nas i neće baš sada, strah kao logičan i očekivani odgovor na ciljano i dobro konstruisano širenje masovne psihoze i panike“.

Napisala sam i to da je, teorijski gledano, kreiranje kulture straha djelotvoran koncept koji podrazumijeva da centri moći vješto i namjerno koriste jednu od osnovnih ljudskih emocija zarad osnaživanja i povećavanja uticaja i kontrole nad nekim društvenim grupama, kao i to da ih najčešće proizvode državni aparati uz pomoć funkcionalizovanih medija.

I na ovonedjeljnom protestu, desetine hiljada građanki i građana Crne Gore pokazalo je da neće pristati na ravnodušnost prema sudbini sopstvene države, čak i onda kada ih budu stigmatizovali kao ekstremiste i stranačke plaćenike, da neće pristati na novi ciklus identitetskih uzurpacija u 21. vijeku, da neće pristati na indukovanu mržnju, da neće pristati na obesmišljenost i polako umiranje svih svojih institucija, kulture, medija, obrazovnog sistema. I da neće pristati na polako odumiranje sopstvenih prava i sopstvene građanskosti. Na jednom od panoa, koji je ove nedjelje nosila starija gospođa na protestu, poruka je isto bila sasvim jasna: “Hoćemo kreativnost, a ne strah i teokratiju!“

Postoje različiti načini na koje se u lošim društvima i autokratijama guše građanske inicijative i protesti, a san svakog autokrate ili onog koji to upravo namjerava da postane jeste utrnula i obezvoljena masa ravnodušnih, podleglih strahovima i stigmama, umornih i odustalih ne samo od vizije društva u kakvom bi željeli da žive oni i njihova djeca, nego i od vizije svojih najličnijih egzistencija koje bi trebalo da ostanu neponižene režimskim spinovima, ucjenama i političkim inženjeringom.

Protesti “Ima nas“, ipak, jasno pokazuju da je energija građanskog otpora u Crnoj Gori živa i rastuća, i da je sve više građanki i građana koji neće odustati. Jer se odustajanje od sopstvene slobode na kraju uvijek surovo plaća. I dok ih neki uporno i dalje zovu “ekstremistima“, svojim nepristajanjem na politikantske laži, dok stoje ispod zastava Crne Gore i zastava Evropske unije oni pokazuju da je njihov odgovor, kao i njihov izbor, neupitan.

I da, uprkos svemu, ima ih!

(Pobjeda)