Svima onima koji su ovih dana čitali priču o trinaestogodišnjoj Ruskinji, djevojčici Mariji Moskaljovoj (pod uslovom da već nijesu indoktrinirani propagandom) jasno je da dominantni ideološki kod u zemlji u kojoj smo se rođenjem zatekli ne određuje samo političku orijentaciju te zemlje, nego i egzistencije svih onih koji žive u njoj. Marija Moskaljova je zbog antiratnog crteža koji je nacrtala u školi, a na kojem su uz poruke ,,Ne ratu“ i ,,Slava Ukrajini“, bile nacrtane rakete koje se iznad ruske zastave prijeteće obrušavaju na ženu i dijete, poslata u sirotište, oduzeta ocu koji je brinuo o njoj, a koji je u međuvremenu osuđen na dvije godine zatvora zbog ,,diskreditacije ruske vojske“. Marija mu je u pismu koje mu je napisala u sirotištu poručila: ,,Tata, ti si moj heroj! “. Jedna od priča sa potencijalno prilično tragičnim epilogom, koja bi lako mogla da ide u prilog tezi da ukoliko se na vrijeme ne bavimo ideologijama, one će se izvjesno baviti nama.

Nažalost, Balkan je, i tridesetak godina poslije, ideološki trusno područje. Politički koncept ,,velike Srbije“ zamijenjen je nešto ,,mekšim“ konceptom ,,srpskog sveta“, a ono što zovemo nesahranjenom ili nespoznatom prošlošću i dalje je u temelju frustracija svjesnijih građana svih zemalja koje su na ovaj ili onaj način bile žrtve ratne katastrofe. U pokušaju da se nesagledani uzroci gurnu pod tepih ili u pokušajima da se ožive stare nacionalne i državotvorne ambicije, pitanje dominantnih ideoloških usmjerenja u populistički dugotrajno zbunjivanim zapadnobalkanskim državama, nekada sasvim utilitarno i svjesno, a nekada zato što je tako jednostavno lakše, zamjenjuje se čitavim setom pitanja i urgentnih tema, koje se imaju riješiti ako se hoće ozdravljenje društva. Jedna od popularnijih teza je da je za oporavak društva dovoljan ekonomski procvat, a da će čitav set predrasudnih stavova, nikada prevladanih mržnji i konflikata u državi blagostanja biti prevladan preko noći.

Taj opasno pojednostavljeni odnos između ekonomije i ideologije možda je najjednostavnije definisao Vladimir Gligorov, u tekstu Budžeti i ideologije. On kaže da ,,budžet nije samo spisak izvora prihoda i nameravane potrošnje, već i informacija o tome čemu vlada teži, koji su joj ciljevi i kojim se sredstvima namerava služiti da bi ih ostvarila“. Kao i da ,,onda javnost, poslovna ali i ona najšira, formira očekivanja o tome kako će izgledati ukupna ekonomska politika, polazeći od toga sa kakvom vladom ima posla“. I upravo tu se, piše Gligorov, ukrštaju ideologija i aritmetika.

Pojednostavljeno, ukoliko se ideološkim konceptom koji podrazumijeva podizanje tri prsta uz bojne pokliče i želje za novim osvajanjem, recimo, Kosova, očekuje usklađivanje sa setom evropskih vrijednosti pa i evropskih investicija, onda je to igra varanja na kratke staze u kojoj se događa, već viđeni, začarani krug opasnih ideoloških standarda i vrijednosno ,,neutralne“ ekonomije.

A da li je, zapravo, moguć ijedan segment društvenog života koji je ideološki neutralan? Ukoliko su ideološki konstrukti svojevrsne intelektualne mape i orijentiri, nosioci određenih „pogleda na svet“ koji u jednom trenutku neizbježno postaju i uputstva za konkretno društveno djelanje (sa jasnim ciljem ostvarenja novog, projektovanog „pogleda na svet“) onda bi i pitanje vrijednosnih postulata na kojima su ovakvi ideološki konstrukti zasnovani moglo biti jedno od primarnih pitanja ideologije, ali i njene praktične emanacije. Tako bi kriterijum istinitosti kao afirmacije civilizacijski prihvaćenih i poželjnih socijalnih vrijednosti (etičko, pluralističko, tolerantno, otvoreno, solidarno, nenasilno, interkulturalno) bio ujedno i kriterijum koji omogućava vrednovanje i blagovremeno prepoznavanje pojedinih ideoloških koncepata.

Ukoliko prihvatimo teorijski stav Endrua Hejvuda, koji ukazuje na to da ideologija „ima moćan emocionalni ili afektivni karakter“, da je ona sljedstveno tome uvijek i moćno „sredstvo za izražavanje nada i strahova, simpatija i neprijateljstva, kao i za artikulisanje vjerovanja i razumijevanja“, onda se pred nama jasnije ukazuju mogućnosti i legitimitet, ali i potreba (sa jasnim ciljem društvene i kulturne dijagnoze i prevencije) razlikovanja ideoloških okvira represivnih ili dobro uređenih društava. U tom smislu nemoguće je i teorijski neadekvatno vrednovati kao neutralne i same po sebi „ni dobre, ni loše“ pojedine političke prakse, posebno one čiji rezultati i praktične izvedbe imaju svoje jasno istorijsko utemeljenje kroz realizaciju, na primjer, liberalizma, konzervativizma, fašizma, etničkog nacionalizma, religijskog fundamentalizma.

To bi, dalje, značilo da nije nevažno kojim se zastavama maše i koji simboli predstavljaju vrijednosne orijentacije građana. Baš kao što nema vrijednosno i ideološki neutralnih politika. I baš kao što loša ideologija i dobra i konsolidovana ekonomija nijesu prirodan spoj.

Nije, dakle, svejedno.

(Pobjeda)