U društvima u kojima ne postoji nedoumica da li se razvijaju pod demokratskim vlastima ili je, ipak, riječ o hibridnim režimima, javnost je otpornija na manipulativno zamagljivanje istine, a kleveta, spin i dezinformacija nemaju do te mjere pogodno tlo da bi mogli da deformišu kapacitete za prosuđivanje, da destruiraju vrijednosne stavove građana i tako izazovu ozbiljne posljedice. Takva društva, kao društva s nedvosmisleno primenjivanim demokratskim praksama, obično zovemo dobrim društvima ili konsolidovanim demokratijama, a u iskustvenom smislu daleko su, nažalost, od ovih u kojima živimo na Zapadnom Balkanu.

Od prije dvanaestak godina i promjene vlasti u Srbiji, te konverzije iz relativne demokratije u autokratski poredak, posljedice u vidu zamagljivanja istine i upravljanje javnim mnjenjem iz jednog centra moći, za države članice projektovanog Srpskog sveta postale su neka vrsta uobičajenog političkog populističkog stila. Upravo su dezinformativni ciklusi kao i konglomerati spinova i kleveta zavladali javnom sferom, dovodeći je sve češće na ivicu zavedenosti, beznađa i konfliktnosti. Na meti kleveta našli su se, prirodno, oni koji snažno utiču na formiranje javnog mnjenja – novinari i građanski aktivisti. Nad njima i dalje lebde stigme ekstremista, izdajnika, i mrzitelja ovog ili onog naroda, kao i posebno mučan, ali, nažalost, realan osećaj neutuživosti i nekažnjivosti onih koji su protiv njih pokrenuli lavinu laži i „procese“ bez krivice.

I dok su u Srbiji upravo dezinformacije i klevete uspješno kreirale novu realnost i snažno deformisale javno mnjenje u pravcu svakovrsnih isijavanja mržnje prema nesaglasnima i glasnima, u Crnoj Gori dogodio se posebno bizaran slučaj „opravdanja“ čina klevete prema grupi građanskih aktivista i novinara koji su se, podsjećamo, posredstvom asistencije njihovih dojučerašnjih kolega i koleginica iz svijeta medija, kao ekstremisti našli na mapi jedne, do tada, ugledne međunarodne organizacije. U ovom slučaju su, naime, nakon više od godinu dana pokušaja da se rasvijetli ono što je u osnovi upravo manipulisanje javnim mnjenjem, autori sada več čuvene Mape ekstremizma, u post festum pojašnjenjima dezinformisanoj javnosti, ponudili prilično zlokoban izgovor da je zapravo riječ o „vrijednosnom sudu“ koji, kao takav, ne podliježe pravnim sankcijama. Mada su, na samom početku, i stručnu i zainteresovanu javnost ubjeđivali u metodološku objektivnost i besprekornost svog istraživanja. Ovom manipulativnom radnjom, čiji epilog još uvijek nije sasvim okončan, svakako nisu oštećeni samo oni koji su se našli na spisku ekstremista, već i, kako to obično biva kada se dogodi proces dezinformisanja, mnogo širi krug ljudi, regionalno.

Konfuzija koja prati ovaj slučaj, u kojem se informacije na početku javljaju kao „objektivne i strogom metodologijom“ utvrđene činjenice, a na kraju kao relativizovani „vrijednosni sudovi“, zapravo uopšte nije slučajna. Metod manipulacije je imanentna maskiranost, prikrivenost, a poruka koju ona plasira je problematične istinitosti budući da proističe iz strategije laži. Manipulacija se, u tom smislu, kako piše Breton, manifestuje kao svojevrsna organizovana laž: „Tokom čina manipulacije, poruka se u svojoj saznajnoj ili afektivnoj ravni konstruiše tako da zavara, uvede u zabludu, ubijedi u nešto što nije tačno“. Breton ukazuje na činjenicu da je prikrivenost ugrađena u same temelje mehanizama konstruisanja manipulativnih poruka budući da iniciraju dvostruku tendenciju: da se detektuje potencijalni otpor i da se postupak neprekidnošću i frekventnošću poruka „maskira“.

Na pitanja kako i zašto se suprotstavljati manipulaciji Breton daje, rekli bismo, vrlo jednostavne, ali za uspostavljanje dijagnoze osujećene demokratičnosti u društvima nadasve korisne odgovore. Najprije, manipulacija predstavlja ozbiljnu prijetnju za demokratska društva uskraćivanjem njenog suštinskog prava – slobode govora. Ugrožavajući same temelje demokratskih društava, manipulacija koristi onima koji zapravo žele da destruiraju demokratsku društvenu praksu. Potom, efekti manipulacije su uvijek podrivajući za temelje ljudskog dostojanstva, jer „manipulacija čovjeku oduzima njegovu suštinu“.

Otud se za savremene društvene sisteme i kulture razvijanje antimanipulativnih strategija ukazuje kao svojevrsni imperativ. Borba protiv manipulacije i njenih destruktivnih posljedica počinje „usavršavanjem ljudske i građanske sposobnosti svakog čovjeka da dešifruje i razotkrije manipulatorske iskaze kojima je, možda, izložen“. Vještina dešifrovanja uvijek podrazumijeva i iskazivanje lične odgovornosti: uz zadovoljstvo usljed potencijalne demistifikacije manipulativnog naloga, uz, dakle, istovremenu satisfakciju koju nam daje naša aktivirana kritička svijest mi uvijek snosimo i odgovornost za slobodu javnosti, za slobodno prihvatanje naše, iako demistifikatorske poruke. Konačno, koliko se vrijednosni sud i istinita informacija zapravo razlikuju, uvijek se vidi po posljedicama nakon izvjesnog perioda.

Jer nijedan, pa ni vrijednosni sud ne može biti izuzet od suda vremena.

(Pobjeda)