U izvrsnome eseju „Oči koje ne mogu da vide“ antropolog Božidar Jezernik piše o zanimljivome fenomenu koji se javlja u crkvama i manastirima u zemljama koje su bile dio Osmanskoga Carstva – svecima na ikonama i freskama s izgrebanim očima. Taj su fenomen zapazili brojni stranci koji su boravili krajem XIX i početkom XX vijeka u tim krajevima, po pravilu okrivljujući za to „Turke“, Albance, odnosno muslimane.

Na pitanje zašto se čuvaju u tom stanju jedan je „stari vladika“ britanskim putopiscima odgovorio: „One su nam još uvek potrebne – one su svedočanstvo o viševekovnom tlačenju i naš narod ne sme da ih zaboravi dokle god tlačitelj gazi srpsku zemlju.“ Lista „varvarskih neprijatelja“ proširena je poznije, pa je Jezernik u jednome manastiru zabilježio objašnjenje da su freske skrnavili – komunisti. Popularizaciji fame o iskonskom neprijatelju koji udara čak i na sveto doprinio je i pjesnik Milan Rakić u pjesmi Simonida, đe je za „iskopane oči“ „lepe slike“ okrivio neznanog „Arbanasa“.

Temeljno izučivši ovaj problem, Jezernik je zaključio da je narativ o varvarskome neprijatelju konstrukt, a da su oči na ikonama i freskama skrnavili kaluđeri tako što bi od sastruganoga maltera pravili lijek za slabovide. Riječima putopiskinje Grejs Elison, „oči vadili sami Srbi kao lek za bolest očiju. Oči svetaca bi iskopali, samleli u prah i napravili od toga vodicu koja je, kad se stavi na oči, postala čudotvoran lek!“

Nacionalna mitomanija u Crnoj Gori već odavno kao neprijatelje ne zarezuje ni „Turke“ ni „Arbanase“, a i komunisti su biva prošlost. Ključni su „varvarski neprijatelji“ velikosrpskoga projekta danas Crnogorci. U priči o svecima izgrebanih očiju zapravo se krije strategija manipulativnog djelovanja kojom se stvarnost okreće naglavačke, a nacionalna zajednica prikazuje kao vječita žrtva opakoga Drugog.

U Crnoj Gori, baš kao prije tri decenije u Hrvatskoj, BiH ili na Kosovu, već decenijama slušamo tirade o ugroženim Srbima, kojima je, riječima pokojnog patrijarha Irineja, teže nego u NDH. Iza te jeremijade krije se vazdašnji plan o velikosrpskome kulturnom i duhovnom monopolu, marginalizaciji i segregaciji manjina te asimilaciji Crnogoraca. Nije stoga čudo što se 1945. i 1997. godina u tim projekcijama uzimaju kao nulta tačka traume.

Osim što je 1945. godine poražen fašizam, poražena je i ideja velikosrpskog hegemonizma, obogaćenog najdanovićevsko-velimirovićevskim svetosavljem kao ideologijom direktno povezanom s naci-fašizmom. Ta je godina kod sljedbenika ove doktrine označena i kao formativna tačka kad su „izmišljeni Crnogorci“.

Baš kao što je lom u DPS-u 1997. godine označen kao nulta tačka početka „progona Srba“ (iako je ta nacionalna zajednica u Crnoj Gori između 1991. i 2003. godine s 9% narasla na 31% a to baš i nije slučaj s progonjenim zajednicama) jer je te godine vladajuća državna struktura raskrstila s ideologijom velikosrpstva.

Zato danas izolacija DPS-a iz političkoga života, pravdana njegovim kriminalno-koruptivnim nasljeđem, nije ništa drugo do lažibajka kojom se prikriva suštinska namjera da se izoluje i odstrani partija koja, uza sve grijehe prošlosti, danas okuplja najveći broj nacionalnih Crnogoraca, a ta bi politička izolacija trebala da bude preduslov njihove asimilacije. Razumije se da bi Crna Gora bez Crnogoraca ili s Crnogorcima svedenim na procenat manjine bila vlažni san razularene četničke bratije.

No neprijatno je svojstvo planiranja što se planovi nerijetko izjalove. Četiri već godine Aleksandar Vučić i njegove marionete kontrolišu sve političke procese u Crnoj Gori. Četiri već godine sva javna preduzeća i velika većina opštinskih, gotovo sve javne institucije i skoro pa sve medije kontrolišu Vučićeve profašističke falange. I u tim se uslovima desio, eto, i „sudbonosni“ popis, pripreman s ciljem proglašenja prvih „demokratskih“ rezultata koji su trebali biti uvod u ustavnu prekompoziciju Crne Gore. Ali džabe.

Uza sve manipulacije i malverzacije, uza sve Porfirijeve instrukcije i Metodijeve kletve, i ovakav, u atmosferi kampanje, prijetnji i pritisaka organizovan, neregularni popis nije pomogao da se ostvare makar minimalni planovi velikosrpske menažerije – niti je srpski jezik u Crnoj Gori natpolovičan, niti su Crnogorci nestali.

Zato je dužnost građanske Crne Gore, koja je nedavno i u Podgorici pokazala da je ima, da u danima koji slijede spriječi svaki pokušaj manipulacije popisom u političke svrhe, osobito one čiji bi cilj bio narušavanje ustavnog profila države. A vidno uznemirenom Vučiću ovih dana više nego išta lijepo stoje oni Balaševićevi stihovi – sve je im’o, ništa im’o nije.

(Portal Analitika)