Dakle: DPS i SD su glasali da Nikšić dobije krsnu slavu grada.

Ta je odluka ne samo suprotna ideji „sekularne Crne Gore“, za koju te dvije partije pogiboše – zapravo su u odbrani sekularnosti poginuli više puta, tako da su za krsnu slavu glasali posmrtni ostaci njihovih posmrtnih ostataka. Suprotno je to i Ustavu. Blaženopočivši Ustavni sud Crne Gore istovjetnu je odluku opštine Herceg Novi onomad proglasio neustavnom. DPS i SD, dakle, glasaju za neustavnu odluku u trenutku dok građani, uz podršku tih partija, na ulicama „brane Ustav“.

E sad… Pitanje: kakav će biti ishod borbe za sekularnost i Ustav, ako oni koji se za njih navodno bore gaze i princip sekularnosti i Ustav – tek je retoričko. Ishod može biti samo jedno: trt.

Jednak tome, nužno, mora biti i ishod svake njihove „vaninstitucionalne borbe“ protiv veleizdajničke vlasti. Zato što SDP na Cetinju vlada uz podršku onih koje naziva izdajnicima. A i SDP i SD su u Ulcinju na vlasti sa njima. Kao što bi to učinio i DPS, da je bilo prilike. Uzgred, ako je neko zaboravio: veleizdajnička vlada u parlamentu je izglasana upravo zahvaljujući našim „sekularnim“, „lijevim“, „ustavobraniteljskim“ partijama.

Isti „branitelji sekularnosti“ koji se glasno sablažnjavaju zbog odluke SNP-ovog ministra da državnim parama finansira vjersku školu jednako glasno ćute nad antisekularnim potezima DPS-a i SD-a.

Kako ćemo riješiti očit problem nedosljednosti i uskakanja u klerikalni vagon koji juri pa juri, premda nije dostigao punu brzinu? Lako. Tako što će biti angažovan neko ko je dovoljno glup i dovoljno samoljuban – a Crna Gora je neiscrpan izvor takvih – da javno pljune na mene ili sličnog meni, jer postavljamo nezgodna pitanja. Jasno: problem su nužna pitanja – zapravo stara, dobra logika – a ne besramni postupci takozvanog „suverenističkog bloka“ koji, uzgred, više ne postoji. Ili da to formulišem ovako: ne postoji više no što postoji „čojska i sojska“ Crna Gora. Svaki će gadluk biti OK, tek taktički ustupak zarad „višeg cilja“, ukoliko nema nikoga ko će na gadost pokazati prstom. Recept je jednostavan: kad neđe zapne, samo se busaj u prsa, zaklinji u čast i patriotiozam, viči „Volimo te, Crna Goro“ – i sve će dobro završiti.

Hoće. Posad kao i dosad.

Ako se poraz i propadanje shvate kao vrijeme kada treba lagati i samozavaravati se, dalje propadanje je neminovno. Umjesto brutalno iskrene javne debate o razlozima propasti, vrijeme i energija se troše na sijanje iluzija i žetvu gorkih plodova takve sjetve.

Negdje u ovo doba prije dvije godine pisao sam:

Kada URA svakodnevno ponavlja kako “nikada neće učiniti ništa što bi ugrozilo interese Crne Gore”, ta partija jasno saopštava da to ne samo da hoće, nego već jeste učinila. Zamislite situciju u kojoj muž supruzi, ili suprugu, svakoga jutra i večeri, ničim izazvan, ponavlja kako nikada ne bi učinio ništa što bi ugrozilo njihov brak. Šta bi njegov partner mogao zaključiti, osim da ga ovaj vara? Neprekidno zaklinjanje na vjernost je samo druga forma priznanja nevjere.

Konačno, kada je Đukanovićev DPS posljednjih godina svoje vladavine ponavljao “Nikad više 1918”, zapravo su saopštavali: “mi vrlo dobro znamo da ćemo završiti kao Kralj Nikola”.

U istom tonu nastavili su i nakon izbora: “ima nas više nego dovoljno… nikada nećemo dozvoliti da…”. Jasno: ima vas više nego dovoljno da budete poraženi na izborima; već ste dozvolili da… Šta, onda, da se radi?

Za početak, i za promjenu, moglo bi se probati ovo: govoriti kako jeste.

Potom: čim prije prestati sa patriotskim kempom, koji je jednako odbojan koliko i neefikasan.

To kakvi smo važnije je od toga koliko nas je. Masa je iluzija zajednice. Niko nikada nije sam kao onaj u masi. Skrivanje je iluzija: sve se vidi. Što je nago, nago je, čak i ako se svi slože da pred tom nagošću sklope oči. Nema skrivanja. Naročito ne u jeziku. Tu se, u jeziku, niko nikada nije skrio.

(CdM, foto: Portal Analitika)