Godinama se unazad kao aksiom nameće falsifikat da je ćirilično pismo i ćirilično nasljeđe u Crnoj Gori srpska ekskluziva te da je latinica odraz austrijske i, još češće, fašističke okupacije. Činjenica da je u crnogorskim skriptorijumima u srednjem vijeku cvjetala ćirilična prepisivačka djelatnost, činjenica da je crnogorski vladar nabavio za potrebe svoje države i crkve štampariju još u XV vijeku, nedugo po Gutenbergovu otkriću, činjenica da je crnogorska književnost do u naše doba dominantno nastajala na ćirilici itd. ne smeta teroru laži da to pismo predstavljaju kao srpski ekskluzivitet. Jednako ih tako ne obavezuje ni činjenica da latinica na tetritoriji Crne Gore ima viševjekovni kontinuitet te da je kroz vrijeme prilagođavana potrebama crnogorskoga jezika.

Ni natpis u kamenu iz XV vijeka u kotorskoj crkvi „Sv. Mratine moli za rabu svoju Marušu“, ni činjenica da je čak najstarija južnoslovenska usmenoknjiževna zbirka zabilježena latinicom u Crnoj Gori koncem XVII vijeka itd. ne smeta manijakalnim promoterima velikosrpstva da latinicu predstavljaju kao fašističko pismo koje se u Crnoj Gori javlja u II svjetskom ratu.

Činjenica da i latinica i ćirilica u Crnoj Gori imaju svoj kontinuitet i da su i jedno i drugo pismo dio i crnogorske kulturne baštine dobila je i svoju ustavnu zaštitu nakon obnove crnogorske nezavisnosti. Ustav Crne Gore, član 13, st. 1: „Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni.“ Koliko god globalne okolnosti ne idu naruku ćirilici, takva je ustavna odrednica bila neophodna makar iz dva razloga: 1. jer se temelji na tradiciji; 2. jer odražava aktuelno stanje i potrebe. Premda je evidentna neuporedivo češća upotreba latinice, osobito kod mladih, tradicionalno se i danas u školi uči ćirilica kao prvo pismo.

Uprkos tome što čl. 10 Ustava Crne Gore propisuje: „U Crnoj Gori slobodno je sve što Ustavom i zakonom nije zabranjeno,“ crnogorske prosvjetne ustanove ovih dana teroriše izvjesni Manojle Krsmanović, navodno nastavnik svetosavske gimnazije i „hodočasnik“ s Gazimestana, dopisom kojim propituje „ravnopravnost“ upotrebe latinice i ćirilice u prosvjetnim ustanovama. Tumačeći ustavnu ravnopravnost dva pisma kao zakonsku obavezu na podjednaku upotrebu i jednoga i drugoga, taj svetosavski aktivist sofisticirano želi zastrašiti rukovodioce prosvjetnih institucija i naćerati ih na besmislenu paralelnu upotrebu oba pisma u svim dokumentima ili na korišćenje čas jednoga čas drugoga pisma kao da i jedno i drugo pismo nije poznato svim korisnicima u Crnoj Gori.

Kako se vidi iz čl. 10 Ustava Crne Gore da je slobodno sve što Ustavom i zakonoma nije zabranjeno, a ni Ustav ni zakoni nikome ne brane da ravnopravno koristi jedno ili drugo pismo, inicijativu Krsmanovića treba osuditi ne samo kao besmislicu no kao instrument zastrašivanja i obaveze uvođenja istovremene, paralelne upotrebe oba pisma u cilju nivelacije crnogorske prakse s onim što su obaveze Srpskoga sveta, odnosno u cilju nasilnoga nametanja ćirilice. Prije svih drugih inicijativu svetosavca Krsmanovića, o čijoj se djelatnosti zainteresovani mogu informisati prostim guglanjem, moraju osujetiti i osuditi prosvjetne i kulturne vlasti u Crnoj Gori te javni kulturni djelatnici koji ustavnu ravnopravnost u izboru između dvoje ne tumače kao imperativ istovremenoga korišćenja oboje.

(Antena M)