Marš mira je trodnevno pešačenje koje se od 2004. organizuje u okviru obeležavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Očekuje se minimalno 6.000 učesnika, koji će na časovima istorije moći da čuju svedočenja preživelih.
Učesnici Marša pešače od Nezuka, do Potočara i Srebrenice – obrnutim smerom od onoga kojim su Srebreničani u julu 1995. godine bežali pokušavajući da se domognu slobodne teritorije.
Marš mira stazom smrti bio je prvobitni naziv ovog pešačkog pohoda koji je iniciran od strane dvojice preživelih – Hamdije Fejzića i Ilijasa Pilava.
Hamdija Fejzić danas je odbornik u Skupštini Opštine Srebrenica: „Mi smo sa ove strane imali Marš smrti, tako smo ga nazvali, jer smo se borili za život i opstanak. S druge strane, sada kreće Marš mira, marš tolerancije, jer želimo da poručimo da nas je ostalo živih, da je naše mjesto ovdje, da se vraćamo, da su mjesta kroz koja prolazimo naša sveta mjesta, jer ne smijemo zaboraviti kosti naših ljudi. Učesnici će proći pored više od 40 masovnih grobnica koje su se nalazile na tom pravcu“.
Munir Habibović, predsednik Pododbora za organizaciju Marša mira kaže da je ove godine dosta toga urađeno, mehanizacijom je uređen jedan deo trase, dok se na nepristupačnim terenima moralo kopati ručno.
„Najteže je bilo na deonici od 13 kilometara od Kameničkog brda do Buljima, gdje se desila ta zloglasna ‘Bukva’. Tu smo imali oko 1.000 žrtava za jedan dan i hiljade ranjenih. Na tom mestu će ove godine po prvi put biti čas istorije na kojem će preživjeli iz kolone govoriti o tome učesnicima marša“, kaže Habibović.
„Kako smo seli, to visoko drvo je palo i počela je pucnjava“
Preživeli pričaju da je na tom mestu gde svi pominju zloglasnu „bukvu“ u zasedu upalo gotovo 10.000 Srebreničana.
Mirsad Sinanović, povratnik u srebreničko selo Risići, svog oca i dva brata je tu poslednji put video žive. Seća se visokog drveta oko kojeg se okupila masa ljudi i sumnja da im je tu već bila postavljena klopka.
„Neko je komandovao postrojavanje ‘ovi sa oružjem na čelo, a ostali pozadi’. Kada smo krenuli, ja nisam imao pušku, ali sam u putu do nje došao, i pošao sam na čelo kolone. Bio je već sumrak. Čuo sam da je neko viknuo da ako želimo preći, da posjedamo u safove. Do mene je bio jedan drug sa Osmača kojeg sam držao, jer je bio u bunilu. Kako smo sjeli, to visoko drvo je palo jer je izgleda nečim bilo vezano. Istog trena na sve strane su počele detonacije. To je bilo posljednje čega se sjećam.“
Stablo bukve je palo, a da niko od prisutnih nije znao kako, jer, kako kažu, nije bilo eksplozije. Mnogi pretpostaljaju da je to bio znak za početak napada, jer tek onda su srpske snage zapucale na kolonu Bošnjaka sa svih strana. Nastao je haos i metež. Na sve strane su zapomagali ranjeni, sećaju se neki od preživelih.
Mefail Dudić: „Imao sam tada 14 i po godina. Kad je bilo postrojavanje na ovom mjestu ovdje ispred mene na pedesetak metara je pala bukva. Prethodno nije bilo nikakve eksplozije. Da li je bukva bila vezana, pa pala, ne znam. Tu smo upali u zasjedu i bio sam zarobljen. Od tog mjesta do Sandića su nas tjerali da idemo u koloni. Tamo su pustili dvojicu dječaka još mlađih od mene i ja sam se nekako izvukao i tako preživio“.
Rešid Dervišević: „Moje emocije ovdje su neopisive jer prisjećam se svega šta se dešavalo. Od Jaglića do asfalta na ovom dijelu je poginulo pola ljudi. Ne mogu da govorim više jer te slike su mi i sad pred očima“.
Abdurahman Omić: „Bio sam na začelju kolone. U putu smo imali gubitaka i prije, ali ovdje na ovoj zaravni bila je masa leševa – sve tijelo do tijela. Moja braća su otišla ispred mene i ja sam ih tu tražio. Najprije sam ih dozivao. Prevrtao sam tijela tražeći ih, ali leševi se nisu mogli prepoznati“ .
Ostaci ubijenih i danas u šumi
Ostaci ubijenih Bošnjaka na tom terenu nikada nisu prikupljeni u potpunosti i prilikom ovogodišnjih radova na trasi, nailazilo se na njih, kazao je za DW Munir Habibović:
„Kada smo prvi put bili na terenu sa osobljem tima za deminiranje nailazili smo na dijelove ljudskih posmrtnih ostataka, o čemu smo odmah obavijestili Institut za traženje nestalih koji su došli i te ostatke odnijeli na analizu. Prilikom radova, ali i danas, nailazimo na mnogo ostataka odjeće, obuće, torbi, konzervi od hrane i drugih stvari koje su koristili učesnici u koloni marša smrti“.
On dodaje da trasa nije u potpunosti deminirana: „Mine je potrebno ukloniti još na tri lokacije iz tri minska polja. Jedno je u rejonu Crnog vrha, drugo je u rejonu Glodi i treće je na samoj Baljkovici, tamo gdje se silazi iz Nezuka. Minska polja su obilježena i čekaju da budu uklonjena za što trenutno nedostaje novaca“.
Marš počinje danas
Ove godine prvi put se može proći celokupna trasa na kojoj je jedan deo do sada bio miniran. Deminirano je oko 300.000 kvadratnih metara terana i kolona će prvi put ove godine ići izmenjenom trasom, onom pravom, kojom su se Srebreničani u julu 1995. probijali ka Tuzli, a to je preko lokaliteta Kameničko brdo – Buljim.
Tačan broj učesnika ovogodišnjeg Marša mira se nikada ne zna do samog polaska, jer iako mnogi kreću iz različitih mjesta, mnogi od njih se prijavljuju pri samom polasku. Tako je i ove godine, kaže Habibović za DW.
„Očekujemo i ove godine da učesnika bude više od 6.000. Sve je spremno za polazak od medicinskih timova, službi za spasavanje, do logistike, kako bi sve proteklo u najboljem redu“ kazao je Munir Habibović.
Hiljade učesnika kreću danas (8. jula) iz Nezuka u opštini Sapna i prelaze put dug skoro 100 kilometara u periodu od tri dana u isto toliko etapa. Svaka od etapa duga je između 25 i 30 kilometara, a ide i kroz teško prohodne brdsko-planinske predele preko planine Udrč visoke 1.043 metra, zatim kroz guste šume, preko potoka, a prolazi i kroz nekoliko povratničkih naselja. U toku Marša se na nekoliko mesta održavaju i kraći časovi istorije na kojima svoja svedočenja iznose preživeli učesnici marša smrti iz 1995. godine.
Trećeg dana učesnici Marša mira stižu u Potočare, gde će prisustvovati komemoraciji i sahrani identifikovanih žrtava genocida.
STUPS: Bestijarijum